Volite li se ljutiti? Ljutite li se?
U posljednje vrijeme čini mi se da je svijet postavljen tako da se neke zdrave emocije zaobilaze. Odnosno, zaobilaze se emocije koje bismo prikazali kao negativne, kad bismo trebali. Ali – jesu li negativne? Razmišljam o ljutnji, o bijesu. Ljutnja je lakša, opipiljivija je. Kad se ljutiš, možeš tu ljutnju mekano zaviti u papir pa je držati kao zamotuljak koji nikome ne može nauditi. Onako, spakiraš to, držiš pod rukom, ljutnja je pod kontrolom, ali ipak je imaš. Ipak se ljutiš. Zašto ne bi? Zašto te ne bi razljutilo kad vidiš da je klinac u parku šutnuo kamen na golubove, kad vidiš da je frajerčina u auto-ljubimicu uzela prednost na cesti, bez žmigavca, naravno, kad vidiš da bakica u redu na blagajni drži predavanja blagajnici koja samo radi svoj posao i nije hobotnica, kad osjetiš da si u crvenom…? Ljutnja je dobra emocija. Ona ima smisla. Glupo ju je nazivati negativnom. Nakon ljutnje možeš osjetiti mir, lakoću. A to je dobro. U suprotnom se sabotiraš. Sam sebe. Bijes je veći. Kvrgavi starac, veći od tebe, ne možeš ga savladati strpljivo i mirno pa najprije pustiš da on zavlada nad tobom. Jer tako se pobjeđuju neprijatelji. Bijes je neprijatelj, ali normalno je imati pokojeg neprijatelja. Prigrliš ga, prihvatiš, oprostiš mu pa te on lijepo pusti na miru. Kažeš mu što ga ide. Bijes se nadvije nad tobom i treperi. Kad mu oprostiš, nakon procesa koji prođete zajedno, dobro ga izboksaš. Boksaš o njegova prsa, oko glave, razbiješ kvrge u maglu, izudaraš ga posvuda, rukama, nogama i riječima i opet imaš mir, olakšanje. Ne može bijes biti negativan, kad ga prihvatiš, na kraju se i on pitomo pretvori u emociju koju možeš nazvati pozitivnom, afirmativnom, da moraš. Kad ste se zadnji put razbjesnili? Onako, baš, baš. Tako da ste izudarali nevidljivog neprijatelja. Ja pritom i vičem, ako ne mogu glasno, vičem u sebi, stišam glas da mi bude čujan samo u meni i lijepo se obračunam s bijesom. Ali nisam dugo dugo dugo to radila. Zato vas i pitam jeste li vi? Jer – zašto se ne biste razbijesnili kad vam iskipi smrdljiva voda u kojoj kuhate ribu po cijeloj kuhinji koju ste dan prije sredili do sjaja? Pa to je stvarno za razbijesniti se. Izudarati i izvikati bijes. Ili kad čujete bljutave vijesti o ratovima i ljudima u podrumima i pod danonoćnom paljbom? Mene to momentalno razbijesni, na antropološkoj razini. Fuck, što je čovjek čovjeku? Želim vikati, ovaj put glasno, jer to je bijes, naraste iz nemoći i nemogućnosti da razumiješ, ali razbijesni te. Ili kad skužiš što radiš samoj sebi, ne voliš se na nekoj razini, stavljaš si prepreke, spotičeš se i padaš stalno u istu kaljužu. Naravno da te to treba razbijesniti. Obračunaš se, ovaj put s bijesom u ogledalu jer trebaš izboksati samu sebe. Figurativno, naravno. I onda više nema bijesa. Olakšanje, odluka, sigurnost. Ponovno bijes više nije negativna emocija, izboksaš ga do trenutka kad postane topao i osvijetljen suncem. A svijet je sve više afirmativan u smislu poučnih savjeta, globalnog mindseta, poruka koje ti govore sve-je-dobro-svi-te-vole-tvoji-problemi-nisu-problemi, tvoje je mentalno zdravlje vrhunac afirmativne svijesti… Da, jest, ako se sami pobrinemo da tako bude i prestanemo više lagati da negativne emocije ne postoje, nego je sve ljubičasto i sjajno. Nije. Ali postane, ako živiš zdravo, ako svojoj svjesnosti dopuštaš da urla, lupa, boksa, ljuti se i bijesni jer je to baš nekad potrebno. Jer hoćeš biti zdrav i normalan. A što ćemo s tugom? Je li ona negativna ili pozitivna emocija? Znam što ste pomislili. I da, tako je to – ispleti si svoj svijet od svih ljudskih emocija i živi ih kako treba. Prema svojim zdravim obrascima. Ili mijenjaj obrasce jer su izgubili snagu. Samo nemoj biti rob nagađanja, nemoj dijeliti sebe i svoj svijet na pozitivno i negativno. Živi i diši.
Najnoviji komentari