O Teni se malo znalo.
Osim da je bila lutkica i da je svoje osjećale mjerila strahom, nije se znalo puno.
Njezino prijateljevanje s Barbarom pretvaralo se u ovisnost jer se oduševljavala Barbarinim znanjem o svemu što je njoj bilo važno. Sve joj je manje smetala ona Ana, Benjaminova vršnjakinja o kojoj joj je rekao samo da su se poznavali u djetinjstvu. Sve joj je manje smetala ona luda Sonja koja je hodala na prstima i ljuljala se kao trska u močvari, preplašeno. Sve joj je manje išla na živce ona Ema, luđakinja koja je stalno razgovarala sa stvarima misleći da to nitko ne vidi, sve ju je manje intrigirala ona Nora, predivna samosvjesna žena po kojoj su se mogli pisati priručnici za razumijevanje, postizanje i življenje ženskosti. Tena, zapravo, nije znala što znači intrigirati, ali nije se time opterećivala. Sve joj je više godilo ćaskanje s onim simpatičnim čovjekom koji je šetao psa kojeg je zvao Pas, sve joj se više sviđalo kako joj muški koji žive u zgradi rado odvraćaju pozdrave i kurtoazno razgovaraju s njom, dok, npr. zajedno čekaju lift. Tena, zapravo, nije znala što znači kurtoazno, ali nije se time opterećivala. Počela se neprimjetno mijenjati u sebi, pretvarajući onaj strah u druge osjećaje — sviđanja, radosti, veselja, vrckavosti, zavodništva, humora… čak i ako sve u što je pretvarala strah nisu bili osjećaji, ona ih je prigrljivala znajući da postaje manje nesigurna, a više čvrsta.
Teni je smetao jedan čovjek koji se klatio u ružnim zimskim čizmama s ripnama, i to po ovom sparnom i vrućem ljetnom vremenu. Stvorio bi se u prostoru koji je obuhvaćao njezin pogled i onda jeo kikiriki, listao novine, ćaskao s prolaznicima, pregledavao nešto na zaslonu mobitela i u tom bi prostoru ostajao sve dok ona ne bi otišla. Smetalo ju je to. Najradije bi ga zadavila, bacila mu se na vrat i grebla ga noktima, onako kako je njena Majka činila svojim muškarcima, ali ne iz istog razloga, nego zato da mu naredi da joj se ne pojavljuje u vidokrugu. Bilo joj je jako privlačno kako prema tom muškarcu nije osjećala strah, nego samo odbojnost. Barbara joj je bila rekla da je to zato što postaje sigurnija u sebe. Došlo joj je da ju zagrli. Ne Barbaru, nego tu svoju novu sigurnost.
O Teni se nema što reći, osim možda to da nije bila baš praznoglava onoliko koliko su glave lutaka u izlozima po kojima samo mijenjaju odjeću, a one i dalje i uvijek i zauvijek nose svoje teleće poglede.
Kao da su nestale.
Najnoviji komentari