Dan kada se tata ugasio upisao se u mene oštro. Upisao se crnim slovima s oštrim rubovima i ta slova režu me stalno. Rezuckaju, režu, razrezuju. Ubadaju. Crnilom i oštrinom.
Bole. Neopisivo. Nije to bol kakvu poznaješ otprije, to je kao jedan novi grad koji se useli u tebe. Izgradi katove koji su nijanse boli i ostane živjeti u tebi. Bilo grada kuca stalno. Kuca i živi. I ti nosiš taj grad, taj jedan cijeli novi svijet u sebi i puštaš da bude tu. Jer ne možeš pobjeći njegovoj snazi. Njegovim okovima.
Te je nedjelje vladalo sivilo. Najsivlje sivilo, kao u gradu potrganih pročelja bez uličnih svjetiljki. Sivilo jutra me neobjašnjivo i neprepoznatljivo stegnulo i dok sam pila svoju prvu ranu jutarnju kavu, na ogoljelu zimsku granu sletio je vrabac. Promrznuo, žgoljav, iskričavih očiju i s perjem koje se trese. Gledali smo se netremice. Vrabac i ja. Nekoliko dugih sekundi promatrala sam njegove oči koje su mi govorile, a zatim sam gledala kako uzlijeće put neba. Sljedeće sam sekunde vrištala od boli, bez zraka i bez sebe, moleći vijest da se slomi o staklo, da ode negdje drugdje, da bude neistinita… Toga dana kad se tata ugasio počele su mi dolijetati ptice.
Vrabac je postao moj novi prijatelj. S vremenom je osnažio, perje mu je zasvijetlilo, tijekom proljeća i ljeta marljivo je radio, jačao, skupljao travčice i grančice da prehrani svoju obitelj. Simbolika njegove uloge i njegove snage predvodnika malenoga jata crtala mi je osmijeh na lice. Dala sam mu ime i prve jutarnje kave počela piti u njegovom društvu. Smirio bi mi bol i nasmiješio me, tata mi je tako govorio da je dobro.
I tada su počele dolijetati i druge ptice – sjenice, lastavice, čiope, vrapci, češljugari, poneki kos… svaki puta kad bih spomenula tatu. Svaki puta, bez iznimke, kad bih govorila o njemu, jer s vremenom sam počela svoju bol iz onog useljenog grada u sebi pretvarati u riječi, doletjela bi neka ptica. Sjela bi u krošnju, čupkala travke oko mene na livadi, sjela na rukohvat stolca, sletjela na stol, preletjela nada mnom pokazujući svu raskoš snage i života. Ptica i ja. I mirnoća koju bismo tata i ja dijelili kad bismo razgovarajući šutjeli.
Ptice su postale glasnici – “Dobro sam i čuvam te. Nikad neću otići.”- pa kako im se onda ne bih nasmijala i tiho, ponekad, rekla: “Bok, tata!”?
Dan otkad mi dolijeću ptice bio je najtužniji dan ikad. Ali više ga možda ne mrzim. Sada se veselim pticama da bih si dopustila prihvatiti bol i da bih se uvjerila da u životu postoje znakovi.
LJubav nađe svoj put! 
Najnoviji komentari