Započeo je rođendanski dan našeg sedmogodišnjaka. Uzbuđenje je od ranoga jutra uzelo maha pa smo svi brojili minute do početka slavlja. Svakoga od nas obuzimalo je drukčije stanje. Tatu briga oko vremenske stiske i količine potrebnih sastojaka za zabavu, sestru hoće li se prijateljice njezinoga velikoga brata igrati s njom, mene brzina kojom su godine prošle pa sad em slavimo sedmi em brojimo bore i sijede em ne možemo vjerovati da smO tu gdje jesmo, a slavljenika hoće li doći svih dvadesetčetvero prijatelja.
Mislim da sam stalno zapitkivala: Jesi li dobro? Zašto se ne nasmiješ? Kako se osjećaš? Trebaš li nešto? Čak sam i sebi bila dosadna, al’ svejedno bih se nadovezala riječima čim bi on, po tko zna koji put, zakolutao svojim okicama. (Što će tek biti kad ovo dijete zakorači u pubertet, postane srednjoškolac, maturira, pusti kosu ili odluči osnovati bend? Pa kako ću se onda ponašati, kad me jedan običan sedmi rođendan baca u očaj?! A taman sam, dan prije, uznapredovala u svojoj fazi).
Uzvanici su počeli stizati. A. je bio sretan i ponosan. Imao je super tortu, nijedan njegov prijatelj nije ga iznevjerio, sve su se curke sredile i donijele mu svaka po jedan poljubac, tulum je započeo u očekivanom ritmu. Promatrala sam ih iz prikrajka i rojila svoje misli.
Tako se sve čini jednostavno u njihovom svijetu. Ali nije baš tako. Djeca su odlučna, ako ne reagiraš kako se očekuje, vrlo brzo te smjeste gdje pripadaš. Stvorili su prijateljstva u svojem prvom razredu i već sada znaju tko što voli, kako se ponaša u nepredviđenim situacijama, je l’ dobar matematičar ili više voli prirodu i društvo, je l’ uvredljiv ili će ti brzo oprostiti neku nespretnu šalu … Ranije sam mislila da im to nije bitno, da će se družiti i prijateljevati zato jer su osuđeni jedni na druge u svojem malom razredu, ali potpuno sam promašila. Oni itekako znaju tko je kakav i žele li ga u svom društvu, i na svom rođendanu. Za jednog je prijatelja, dok je pisao pozivnicu, rekao: Ajde dobro, dat ću mu šansu!, drugog nije htio pozvati jer će se sigurno odmah potući s nekim, treći je previše šutljiv pa bi samo sjedio u kutu, a neke cure se stalno rugaju drugima i previše se prave važne. Takve mu se uopće ne sviđaju. Najbolji su prijatelji oni koji dijele tvoje zanimacije i uvijek s njima imaš temu za razgovor. I super je kad ti svi ti prijatelji dođu na roćkas. Onda stvarno možeš reći da si sretan u svom svijetu.
Ja bih, baš tipično, sve bila dala da sam se mogla zaogrnuti nevidljivim plaštom i ubaciti među njih, čuti njihove razgovore i tajne i koje su to zajedničke teme koje ih spajaju. Uvijek me iznova iznenadi kad ih ugledam kako su usredotočeni jedni na druge u nekom svom razgovoru i kako okolni svijet za njih tada ne postoji. Kako je sve ogrnuto znatiželjom i maštom i kako im nikada ne presuše ni teme ni volja ni zamisli. Zašto se među njima sve čini tako jednostavno, a nama odraslima uvijek presahnu neke bitne riječi? Jesu li, osim što imaju zajedničkih tema, nježni jedni prema drugima, pažljivi, brinu li, suosjećaju, vide li dnevne promjene na svojim prijateljima?
Tipični roditeljski upitnici. Nikad nećemo saznati sve, i nikad nećemo biti nezamijećeni u njihovom okruženju. Kad se približimo, zavlada šutnja. A ti zaključuj!
No, meni je, nedugo nakon tog roćkasa, nenadano odškrinut prozorčić u njihov svijet. Jedna je djevojčica svojoj mami ozareno ispričala da joj je A., kad mu je čestitala rođendan, šapnuo: Danas si jako lijepa, M.! Zaključile smo da doma imam džentlmena. Džentlmena koji zna razgovarati s prijateljima, razveseliti djevojčicu, podijeliti tajnu i neprimjetno zakolutati očima kad ga vlastita mama gnjavi. Svejedno, nikad neću prestati žaliti što nemam nevidljivi plašt Harryja Pottera. I ne samo zbog dječjih posla.
Najnoviji komentari