Jučer sam pronašla sebe iza vrata. Do jučer sam se sebi skrivala i stalno bih bila u osjetu paučine ili prašine čija zrnca plešu u vidokrugu, u trenutku kad sunčani trak postavi svoju putanju, ali onda sam jučer pronašla sebe. Vrata su ostala odškrinuta da mogu spuznuti natrag, ako mi se dan raspadne u šakama.
To malo otškrinuće ostalo je malo, kao da sam sama mala. A nisam. Malena je tratinčica na proljetnim livadama, zrnce soli u rižotu, posjeklina jer nožem postrance zarežeš pileće meso, ali ja nisam malena. Tako da to otškrinuće zapravo ne dopušta povratak u prošlost. Gura me van, i, sad kad sam si rekla da sam se pronašla, neće se više nikada proširiti na širinu širu od crte povučene crvenom pastelom po papiru. Tako da mi se dan slobodno može raspasti u šakama, neću se imati gdje vratiti.
Puhnula sam kroz prste i otpuhnula sloj boli. Vidjela sam kako se bol koja se piše s velikim B skuplja u kap i onda klizi po nevidljivom staklu pokapanom kišom. Kap po kap i ja sam rasla, a bol se u kapljicama slijevala i nestajala u rasjeklinama starih sasušenih parketa. Kad sam podigla pogled, čak i tamo gdje nije bilo ogledala, vidjela sam da je crnilo pod mojih kapcima nijansu sivlje.
Puhnula sam opet, malo jače, i snažno sam otpuhnula sloj iz ladice na kojoj piše nesigurnost. Vidjela sam kako se ladica treskom zatvara, kao u onim suvremenim horor-filmovima koje moja kćer gleda i pritom se boji da se neće bojati. Tresak. Drhtavica. Nestanak. Nesigurnost se olujno pretvara u samopouzdanje, i očito vidim da nije isto, ali čestice krhotina nesigurnosti već su dobile novi oblik. U vrhovima prstiju osjetila sam žar zbog slike koju ću vidjeti jednom kad stanem pred ogledalo.
Puhnula sam ponovno i vidjela kako se riječi pretvaraju u slogove, pa u riječi, pa u stihove, pa u rečenice, pa u tekst, i u novom su trenutku bile tiskane na svim stranicama koje stanu u pogled kad pogledaš točno ispred sebe. A ispred sebe sam vidjela sebe.
Načas mi je bilo jako teško poslagati se u ovaj oblik koji sam sada. Iza vrata bila sam skutrena u onom položaju koji zovu fetusnim i to mi je tako ružan izraz da, valjda i zbog tog izraza, ni to nisam radila kako spada. Kako piše u priručnicima. Skutrila bih se i sanjala i maštala i snila, ne bih se grlila laktovima oko koljena, nego bih ruke ostavljala slobodnima da mogu istraživati maštu. I onda, kad sam se pronašla, bilo mi je načas teško poslagati se u ovaj oblik koji sam sada. Učinila sam to kao kad od lego-kockica slažeš toranj, a neke su kockice uporno preširoke. Posložila sam se. Od skutrene djevojčice u ovu koja sam sada. Uvijek djevojčica, s osmijehom i kad mu nedostaju samoglasnici, s cipelicama od kojih je jedna otkopčana i srebrna i onda kad su plave i s potpeticama, sa šiškama koje mi idu u oči i kada je kosa obojana i njegovana maskom od araganova ulja, s kanticom i lopaticom koje su sramežljive jer si ne znaju same pronaći prijatelje, čak i kada postoje prijatelji koje mogu nečujno i čvrsto zagrliti. Djevojčica zarobljena u tijelu žene, ona koja će uvijek biti dovoljno glasna da svojoj vlasnici nikada iz bila ne iskuca samu sebe. Djevojčica koja maštu pronalazi u slovima, a sebe u izmišljenim pričama.
Iz skutrene sam djevojčice opet postala djevojčica. Snena i s maštom čije se boje razlijevaju gdje i kada i kako i zbog čega mogu i moraju. I sretna jer se je opet pronašla.
Kad sam se posložila, bila sam ja, u ovom obliku sada. S podočnjacima bilo koje vrste, s kosom u boji čokolade, s čokoladom u kuhinjskom ormaru koji ne želim otvarati, s dlanovima, prstima i ljubavima. Sa šakama kroz koje mogu spuznuti u sebe, onda kada mi se dan raspadne. I sa svjesnošću, koju sam iščupala iz mašte, da će moj dan biti točno onakav kakvog ga zamislim, ako odlučim gledati očima, a ne snima, tapkati nogama, a ne primislima, smijati se glasno, a ne u sebi i biti ja, u kojem god obliku to trebam biti.
Stala sam pred ogledalo. I vidjela sam malenu djevojčicu, vidjela sam sebe. S osmijehom boje ljubičastog jorgovana i stopalima koja žele tapkati po šljunku na obali uz jednu rijeku. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se samoj sebi nasmijem, sad kad sam se već pronašla. Odnosno, jučer kad sam se pronašla iza vrata.
Najnoviji komentari