Jednoga sam se zagrebačkoga jutra probudila uvidjevši da se ponešto u svakodnevnom življenju pokvarilo. Što se događa kad se pokvari? Kad se nešto pokvari?
Razmišljala sam.
Razbijeni tanjur bacam u smeće. Netko bi ga polijepio nekim super-glueom produžujući mu trajanje. Ja ne, bacam ga. Kao što bacam stvari koje ne želim, koje mi kao slučajno ispadnu iz ruke baš na kamene pločice, jer ih ne volim, jer su prekrivene slojem nekih trunčica koje su zamašnjak mojoj nervozi ili nečemu što želim ostaviti iza sebe.
Razdrapanu tkaninu bacam u smeće. Zapravo, zbog ekološke osviještenosti, odlažem je u kontejner koji će jednoga dana otputovati razveseliti nejaku siročad Trećega svijeta. Tako kažu. Kao da tu okopnjelu dječicu može razveseliti moja poderana krpa! No, ja je odlažem. I zaboravljam. Zatvaram poglavlje. Netko bi je ponovno sašio, zakrpao, zavidao rane. Ja ne.
Za pokvareni stroj postoje ovlašteni servisi. Nazovem, dogovorim, platim. Netko bi legao na pod, odvio matice, u položaju koji gledamo u filmovima kad mačo-muškarac legne znojavih prsiju i dlakavih nadlaktica i, kao od šale, popravlja sve što se pokvariti može, legao bi tako, glumio tog istog mačo-muškarca u svojoj verziji, i, valjda, popravio stroj. Ja ne. Serviseri su danas izuzetno educirani. Stručnjaci na svom području. Ne dolaze u napast ležati razdrljenih košulja na tuđim keramičkim pločicama.
Razbuđeni san rasplinjujem. Ujutro mu se nasmiješi pa ga zaboravim. Ne tražim mu značenja, to je samo san. Od punog mjeseca, od dnevne žurbe, od neizrečenih riječi. San koji dolazi kao rješenje u boji ujutro se raspline, da ga zaboraviš. Ostavim san čim udahnem, i otvorim pogled, i sjetim se gdje sam, i možda i tko sam. Netko bi sjedio s njime za doručkom. Sjedio mu sučelice, razmišljao što znače znakovi, osobe, predmeti, oštrice, kotači, repovi, tekućine, sjedio preko puta sna i tražio mu značaj. Čupkajući nevidljive končiće na čipkanom stolnjaku, otpijajući vruće pare jutarnje kave, stavljajući sjenilo na oči, sjedio bi i razgovarao sa značenjem svojega vlastitoga sna. Ja ne. San je ostao u tami.
S dnevnim snovima mi je sasvim drukčije. Kad se pokvare, moram postati suučesnica u scenariju života i povlačiti konce, spajati niti, učvršćivati matice, lijepiti detalje … sve ono što inače ne radim. Ne ja. Ali u trenu ipak postanem znojava mješina, raščupane kose, posijedjelih vlasi, rastopljene maskare, uporno čupkam niti s nevidljive krpe, tarem prste jedan o drugi, pušem, analiziram. Sve ono što inače ne radim. Ne ja.
Osjećaj koji me napadne, u trenutku analize, je kao kad gledaš neki mnogo puta premotani film i stisneš stop svaki puta na nekoj različitoj sceni, koju nikad prije nisi primijetila, koja nije bila ovdje, ne takva, ne tužna, ne romantična, ne grešna ili kao da je izrezana iz tvojega života. Pa se nasmiješ u sebi misleći – gle, pa tako je i meni! Bilo. Ili mi jest.
Dobro je kad se radi o ukusno skuhanom ručku, veseloj kavi s prijateljicom, smiješnom detalju iz kupaonice… Dobro je kad je filmski detalj ekvivalentan normalnom slijedu dnevnih svakodnevica. No, kad takav detalj dobije ulogu krojača tvoje nove sreće, onda se nalaziš sama na proplanku usred šume. Tamo sam ja.
(Kad bih se pronašla na pustom otoku usred valovitog modrog oceana, znala bih otplivati, zaroniti i nestati. Na šumskom proplanku slabija sam od srne kojoj su u oči uperene trake baterijske svjetlosti.)
Tamo sam, svjesna detalja koji je oduvijek dio moje biti, svjesna sebe koja će razrezati filmsku traku i taj detalj više nikada neće biti isti. Zamašnjak mene, snage, svakodnevice. (Uzmeš traku, razrežeš je, raširiš ruke i pustiš vjetru da svaku traku otpuše gdje želi. Naravno, ako stojiš na litici, visoka nad sobom. Ako stojiš na šumskom proplanku, uplašena, tražiš još neke oči, neki zvuk, neku istinu. Ne znaš kamo krenuti.) Na koju stranu treba potrčati? Gdje su prepreke, gdje je otvoren put, gdje čekaju lovci?
Razbijeni tanjur bacam u smeće. Ne lijepim ga. Ne ja. Poderanu tkaninu odlažem. Ne krpam je. Ne ja. Snove često zaboravljam. Što bi se dogodilo da im potražim značaj?
A što drugi ljudi rade kad im se nešto pokvari? Popravljaju? Treba li popravljati staro, ruzinavo, sluzavo, podmuklo? Treba li lijepiti krajeve razrezane trake? Može li film biti isti svaki puta kada ga gledaš ispočetka?
Nema instant-rješenja. Svaki film gledaju tuđe oči. Svaki moj detalj nije i tvoj. Ja ne popravljam. Ne ja. Ne više.
Razmišljala sam i zaronila u pustolovinu koja me je otkrila sebi.
Najnoviji komentari