Skloni smo razmišljati o prošlosti. O onome što smo činili, o zvukovima koje smo slušali, o odlukama koje smo donosili. Skloni smo prošlost okrivljavati za propuste i loše odluke. A prošlost je samo priča koju pričamo drugima.
Ja volim priče. Ne volim ih pričati, onako kako bi to trebalo raditi, ljuljajući se u naslonjaču s klupkom vune u ruci i sijedim gnijezdom od kose na glavi. Ne mogu tako jer još nemam velo od godina nad svojom glavom, no ne volim ih pričati ni zato jer sam učila da priče uvijek moraju imati pouku. Moje priče uvijek rastu, prelijevaju se preko svojih rubova, uzimajući nove likove za pokretače, stvarajući nove karakterizacije, vodeći borbu divova na mom papiru pa više ne znam jesam li pokretačica ili promatračica. Priča zbog toga postaje neznanje, okov oko grla. Metal nježno ugodno hladi kožu, steže se polako, ostavljajući bljesak, zvuk zveckanja. Ali to je metalni okov. Moj okov nije takav, sliči na maglicu, dim, paru, možda trag zrakoplova koji je rastrgao oblake. Nije metalni. Nije oko vrata. Živi u, na, iz, uz, nasuprot, unatoč, o, prema, pri, po meni i mene. Okov od okova. Okov od priče. Okov od prošlosti. Okov koji se od udarca raspadne na sitne nepravilnosti pa izgleda kao razbijeno staklo.
Ne volim pričati priče, ali volim doživljaje. Izrastaju iz prošlosti. A prošlost ima mnogo sjena i niti jedna nije prava. Doživljaji su ono što dođe iz osjećaja prema sadržaju, i zato su stalno drukčiji. Doživljaji nisu događaji, oni događaje multipliciraju pa postajemo bogatašice bogate pričama.
Moje priče su šminkerice. Znaju se urediti, uzeti dobre epitete, pokupiti pjesničke slike s prozora, malog okna pored kupaonice, slušaju dobru glazbu, nekad ih taktovi potpuno rasplešu, vesele su, uvijek furaju najnovije cipele i naušnice od bakra, jer te nemaju svi, uređene su, sređene i dobro ih je vidjeti. Ali ipak su pocufane. Kad se pogledaju u staklu, ono je neodgodivo i bezrezervno – razbijeno.
Kroz staklo se vidi i na drugu stranu.
Priče su prošlost, one su spoznaje, imaju snagu okova i čaroliju trenutačnog razbijanja na staklene komadiće.
Prošlost je samo priča koju pričamo drugima. Ali, niti je prošlost slabašna starica u zakrpanoj kabanici, niti je priča sreća koju tek tako ispljuneš po putu.
Prošlost, moja, nije nešto posebna. Za nju ne postoje otvarači, onakvi kakvima se otvara grašak u limenci, niti je kamenita, siva, bremenita. Ona je tamo gdje sam ju pospremila i vjerujem da je sasvim zadovoljna. Leži u ladici s barbikama s kojima se nisam voljela igrati i od kojih jedna ima ošišanu kosu, na kratko, s bilježnicama naškrabanima rukopisom u nastajanju, staklenim perlicama, knjigama iz Biblioteke Vjeverica i kazetama koje više ne možeš nigdje ugurati, osim na mali prst desne ruke. Prošlost treba pospremiti u ormar pa ga ponekad prozračiti. A kad nešto zračiš, otrgne se barem miris.
Iako ja vjerujem da je moja gospođica Prošlost sasvim zadovoljna tamo gdje sam je smjestila, neki signali u noći stalno me podjećaju na nju. Nađem se u laboratoriju za analizu, metalni okovi su rastvoreni, bez zakovica, leže po podu, razbijeno je staklo posvuda, kroz svaki komadić vidim na drugu stranu, prošlost, carica, razvaljena na pultu kao da će je netko sada obljubiti, a priča odmotava svoj papir. Čeka da ju napišem, kad ju već ne volim pričati. I onda više ni priča ni prošlost ni ja nemaju smisao, onda je svako novo jutro novi početak, a ja krckam po razbijenom staklu i pitam se bi li mozaik koji bih od toga mogla sastaviti bio moja dobra priča?
Kome da dodijelim ulogu glavnih likova? Hoću li njihovu psihološku karakterizaciju temeljiti na mojem sadašnjem ili davnašnjem dojmu? Hoću li ubaciti osjećaje u priču? Je li autor priče ujedno i pripovjedač i glavni lik? Je li prošlost priča ili je priča prošlost? A pouka?
Pouke nema. Ja je ne znam. Ne znam strgnuti spoznajni okov, vidim na drugu stranu kroz krhotine stakla i to me skamenjuje. Gubim snagu, stropoštam se na hladne pločice boje magle, i davim se mirisima, trunčicama, špagom. Postajem razbijeno staklo.
Zaboravljam prošlost. Zaboravljam biti ispričana. Što je ispričano, netko će čuti.
Najnoviji komentari