Gledam more i kišu koja ispire obalu, kamen, šetnice. Pere pljuskovima, pere upornim udarcima o tlo nakon čega se rasprsne u tisuće kapljica odnoseći trenutke.
Gledam more, pjeni se i valovima grli osjećaje, u svojoj mreži hirovitih valova pristupačno je, kao da zove na otpuštanje, na oprost. Dok gledam, pruža mi ruke da u njih pustim ono što želim pustiti, kroz naramak suza ili kao paketiće u svjetlucavim ukrasnim papirima.
Godinu treba završiti. Treba ju ispisati da je ne zaboravim i onda pustiti u moje more neka je odnese daleko, valovima i pjenom u čijim mjehurićima nestaje sve ružno i oporo. Gledam more i dok mi prska lice, noge, prsa, mene, stapam se sa srećom otpuštanja trenutaka.
Godinu treba završiti.
Bila je puna, danas mi izgleda kao hobotnica s krakovima koji su me davili, koji su me odnosili, nekad me činili sretnom, nekada prejako tužnom.
Jedno sam se jutro probudila, u ovoj godini, sa svješću da se sve promijenilo. Sve što sam u nekom području sebe voljela, čemu sam se davala bez zadrške, neproračunato, bez imalo sumnje i s jakom vjerom u bolje sutra, vjerom u ljude, nadom u bolje… sve se samo jednog jutra raspršilo. Najprije u bol. Jaku, razdirajuću, koja ti srce rasplovi na pola. Zaustavi te i odjednom stojiš sama. Odjednom više nema ljudi, odjednom mnogi preskoče pragove i zaborave sve što je bilo. Zaborave tebe. Do sada sam u svom životu imala tri takve godine, tri takva jutra kad sam se probudila posve sama. I svako je takvo jutro bilo takvo jer su ljudi začas zaboravili da me možda trebaju zagrliti, da možda trebaju zaboraviti sebe i sjetiti se zašto su se do jučer zajednički smijali i bili tu. Ali to se nikad ne događa, uvijek ostaju samo ljudi-ljubavi, a svi ostali samo nastavljaju hodati po svom ravnom putu. Jučer sam te trebala, danas više ne. Površnost i nebriga, nepromišljanje i subjektivnost veliki su neprijatelji ljudskosti, ali takvi su i ostaju onima koji ih prigrljuju.
Jednog sam se jutra u ovoj godini probudila i odlučila brinuti o sebi. Ni o kome drugome – ni o brojkama, ni o podmetanjima, ni o okretanjima glave, ni o korupcijama, ni o suludim optužbama i tračevima, ni o snagama malih ljudi, ni o čemu – samo o sebi. I tog jutra sam se pitala – gdje si Ti bila do sada?
Jednog sam se jutra u ovoj godini probudila da bih bila sretna. Da bih potražila svoju sreću tamo gdje ona jest. Da bih oprostila i pustila. Nikad nisam željela pobjeđivati, a možda sam trebala, nisam željela biti najjača, a možda sam trebala, nikad nisam bila kučka, a možda sam trebala, nikad nisam željela lupati šakom o stol i vikati moja je zadnja, a možda sam trebala… Ali to je laž koju lažem sama sebi. Ništa od toga nisam možda trebala, jer to nisam ja. Ja i dalje nosim ogromno srce za ljude, vjeru u bolje sutra i nadu da će se svaka mala duša jednog jutra probuditi sa nekim saznanjem koje okrepljuje. Kakvim god. Ljubav je jedino što nam preostaje da bismo bili dobro. Sami sa sobom najprije, a onda s kim god želimo, birajući po osjećaju.
Gledam more i u oblačnom danu crtam svoju proteklu godinu, želeći svim svojim srcem i razumom da nestane što prije. Da je pustim kako bih uživala u našim fotografijama s putovanja, s druženja, s obiteljskih okupljanja, s prijateljevanja, u planiranju novih gdje ću ja uvijek biti ja. Ostajem ta, ja koja je oprostila i otpustila, posložila sve u paketiće i pustila da se potope u moru, nestanu u valovima. Ništa više ne slažem u ladice, tamo se skuplja prašina i trebaš ih jednom otvoriti. Puštam gledajući i udišući morski zrak koji mi pročišćava pore i misli.
Bez prašine. Bez taloga. Bez ikakvih ostataka svega što mi nije vrijedno.
Jednog sam se jutra u ovoj godini probudila najprije se pitajući što točno želim za sebe, a onda s ljubičastom srećom što sam svu svoju snagu upotrijebila da to i budem. To Ja koje sam bila zaboravila.
Želim vam svima takvo jutro, s puno ljubavi, zahvalnosti i svjesnosti, bez prašine i bez upitnika, čisto i zrelo. i bez možda. Možda je ubojica zahvalnosti. A za sreću treba vam zahvalnost. Hvala ovoj 2023. godini, na svim teškim danima, i onima koji su je naposljetku obojali u sreću.
Najnoviji komentari