Jutarnji rastanak prije polaska u školu se malo oteže. A. se, nakon što se preobuje, uvijek iznova sjeti da mi još nešto mora reći pa dotrči natrag k meni, i tako nekoliko puta. Poljubac jedan, zagrljaj drugi, šapat prvi, osmijeh drugi … I kako njemu postaje lakše, tako meni (p)ostaje teže. Moj dan se onda čini tako dugačak, a njegov samo prohuji, čim zađe iza učioničkih vrata.
A vrata su tako nasmiješena i vedra. Pozivaju svoje suradnike neka im povjere svoje strepnje, neka ih odškrinu i uplivaju u svijet mašte i znanja. Učionica, iza vrata, vrvi žamorom, smijehom, veseljem. Žamorom, koji zvuči kao zanimljiv poziv na igru.
A nastava je kao igra, kaže A.
I zapravo, stalno slušamo o igri. Jučer su lovili krticu na školskom dvorištu (Imala je glavu veeeliku kao glava mačke!). Slušamo, i ne vjerujemo. Pa djeca znaju da krtice ne izlaze na površinu danju, znaju i da su slijepe, znaju i da nisu baš velike kao mačke … ali, svi su potvrdili priču. Vidjeli smo krticu, veeeliku kao mačka, i pokušali smo je uloviti. I to je bilo tako! Je li krtica bila samo sredstvo za igru koje su još malo izmaštali i pretvorili je u ljutog protivnika ili su vidjeli mačku ili su … Nije važno, igra je poslužila svrsi. Mnogoštošta smo još naučili o krticama, i za vrijeme i nakon igre.
Onda su radili papirnate lutkice. M. se toga sjetila, i iz školskih su torba poslijepodne izvirivali svakojaki papirnati zečići, psići, mačkice, a možda i krtice (jer, krtice očito ipak izlaze na površinu!). Kakva jednostavna igra! Samo presavineš bijeli papir, pa ga pričvrstiš spajalicama (ljepilo nije fora, a i razlijeva se, a ti mi još nisi kupila ljepilo u sticku!), pa izrežeš uši, pa nacrtaš oči, pa nasmiješiš usta i onda s jedne strane staviš štap i imaš lutkicu za kazališnu predstavu! I zato ćemo danas, mama, u parku tražiti štapove jer želim napraviti još likova. I nemoj mi reći da štapovi nisu za stan! Pa i nisu, ali kud bismo onda sa svim tim domaćim i inim životinjicama?
A danas skupljamo lišće. Listovi će biti ljudi i kistovi. Ljudi, jer će svaki dobiti ime i na papiru će oni biti kao jedna velika obitelj ili kao razred i svaki će dobiti svoje ime. A kistovi jer će dječje ručice neke pretvoriti u crtala ili slikala i nastat će vedri obojani jesenski radovi koji će okititi prozore i vrata učionice. Tako će vrata postati još nasmiješenija i draža, i bit će još lakše suočiti se s njima. Sutrašnji rastanak sigurno će biti brži i manje zasićen poljupcima. (No, nadam se da ću ipak dobiti barem jedan!)