Počeli su strahovi. Oni maleni, nevidljivi, strahuljavi, koji se zavuku u sumrak pod jastuk i onda mu ne daju mira. Strahovi koji noćnu svjetiljku pretvaraju u lava, jastuk u krokodila, sjene u ogromne ruke. Usred noći prolomi se urlik nalik noćnom sudaru automobila s autoceste: Mamaaaaaaaaa! Ja sva snena trčim, sudaram se, tražim po mraku i kad se konačno dočepam sobe, on mirno spava, sniva, s osmijehom na licu. Onda mislim da sam sanjala, pa nakon kojih sat vremena konačno opet usnem, kad opet urlik! Sad znam da sam ranije sanjala pa se i ne obazirem. No onda začujem tiho šmrcanje, uplašeno i tužno, kao da se dogodilo neko neobjašnjivo zlo. Pa ponovno pronađem njegovu sobu. Sjedi mali čovjek na svom krevetu, zagrlio svog najdražeg Pika, šmrca i gleda pred sebe … Što je ono?
To je sjena tvog lava koji spava na ormaru.
Jesi li sigurna, izgleda kao ulaz u zmajevu špilju.
Stopostotno sam sigurna, noć je pa ti se sve čini drukčije.
A ono tamo na zidu?
To je sjena tvog lego-kamiona.
Izgleda kao ogromni strašni vlak koji ruši sve pred sobom. Ružno sam sanjao. Mislio sam da će me zgaziti, tulio je jako glasno i zavijao i krenuo je na mene i onda je otvorio ogromna usta i onda sam se namjerno probudio!
Što napraviti? Samo sam ga zagrlila i dugo uvjeravala da su to samo obrisi u mraku, da mu ništa ne prijeti, da je siguran, da mu se ništa neće dogoditi, neka samo sanja … Nije ga baš lako uvjeriti. Mašta radi i usred noći. Svakakva smo još potpitanja morali proanalizirati. Ali, kad sam napravila i kratki preraspored igračaka po sobi, odnosno «malu noćnu rošadu», bio je zadovoljan i vratio se svojim snovima.
Ujutro se probudio nasmiješen i zadovoljan. Zaboravio je noćne strahove. Sve dok B. nije, onako usput, kao da se nje to ne tiče, ispalila: A., jesi i ti po noći na onom zidu vidio šarenog morskog psa?!
I tako, ove ćemo noći opet ispočetka!