Utorak je navečer, vani peku svibanjske vrućine novoga doba, skoro je deset navečer i već sam pomalo luda od saznanja koja me trebaju tek lupiti sljedećega jutra. A predviđam ih unaprijed.
Kasno je, još nisu legli, ujutro ćemo imati jednoodonihbuđenja, opet nije spremio školsku torbu … rojim svoje misli i vodim u glavi bitku koja mi mora pomoći da ostanem smirena, nasmiješeva i vedra, da ih ušuškam u san s puno ljubavi. Nešto mi sustavno čeprka po svijesti. I savjesti. I onda maleni, u punom zanosu, ispaljuje jednu od onih legendarnih: Mama, pa mi sutra idemo na izlet!!!
Tajac. Promjena frekvencije. Prva mi je pomisao: Pa nisam normalna, smetnula sam s to … Druga: Čekaj malo, pa nitko nije najavio izlet. Treća: Pobrkao je nešto …. Odlučujem se za mješavinu prve i druge.
– Ma daj A., otkud ti to sad? Kakav izlet?
– Je, je. Učiteljica nam je danas rekla.
– Danas vam je rekla? Dobro, ali nije mislila da idete sutra, samo vam je najavila.
– Ne, ne. Idemo sto posto. Moram spremiti ruksak. (Kako da ne, u pola jedanaest navečer ćemo tražiti bobi-štapiće po kioscima!)
– Gle, nešto ne štima, ajde sad mirno spavati, a sutra ćemo pitati učiteljicu.
– Ne, nazovi nekoga. I J. i L. znaju da idemo sutra.
Zapostavljam prvu i drugu pomisao i uključujem prvu.
Vičem Njemu: Jesi ti nešto čuo o tom izletu? – Hmmm… daaaaa, cijeli dan to spominje! Cijeli dan! Pa sad je već «ponoć», koliko još zidova moram pridržati?!
Uzimam mobitel, zovem prijateljicu, ona se najprije grohotom nasmije pa i ona zasumnja i upita J.: – Daaa, zaključuje J., stvarno, sutra idemo na izlet! Al’ ne damo se mi, odlučujemo se račvati, ona će zvati jednu od mama, ja drugu. Moja se grohotom nasmije, al’, naravno, i ona posumnja. Njezina ima «točnu» informaciju, jasno da se sutra ide na izlet, L. je tako rekla. Zdrav razum mi govori da ova informacija nikako ne drži vodu, iz nje curkom curi, pa nije naša učiteljica nepouzdana i neorganizirana, ne bi si dopustila odlazak na izlet bez prethodne obavijesti. Ništa, preostaje mi blijedo uvjeravanje.
Pogladim buntovnika, pusnem ga i nježno ga obavijestim: – Čuj, malo si se zabunio. Sigurno ćete ići na izlet, ali ne sutra. Učiteljica vam je samo pričala kuda ćete ići. A on iskoči iz kreveta, odstupa demonstrativno na drugi kraj stana i ljutito vikne: Učiteljica je tako rekla! Moja učiteljica ne laže! Sjedne u turski sjed, naćubi usnice, pogne glavu i strelja me pogledom ispod obrva.
– Nazovi učiteljicu! (Molim? U deset navečer? A dosad nisam primijetila da žena misli da smo luckasti i neorganizirani. Sigurno nam nije udijelila svoj broj mobitela da je gnjavimo s piz……. Zar da porušim sve mostove uzajamnog povjerenja?) Ipak tipkam poruku, ispričavam se i nebesima i njoj i sebi i svima kojima isprika treba, ali … moje dijete sjedi na podu u militarističkom stavu, situacija ne pita. Vraća mi naša predivna učiteljica (Zovem je našom?!!) smajlića i razrješenje konfuzije: – Ne, idemo za 12 dana. Danas sam im samo pričala kuda ćemo ići i što ćemo sve tamo raditi i učiti!
Moj kamen se otkotrljao s četvrtog kata, ponajviše zato jer nisam ispala neodgovorna. Njegov kamen se odbijao otkotrljati dok nije sam pročitao poruku. Onda je mirno otišao spavati i ispričao mi kako će na izleti čuti vukove, a možda će ih i vidjeti! Nisam željela, nisam mogla, nisam niti znala ulaziti u novu raspravu. Već je skoro bila ponoć kad sam svim mamama iz okruženja odaslala učiteljičinu copy&paste poruku.
***
A na dan kad se trebao zbiti izlet, A. je ponosno i noseći pregršt tajanstvenih očekivanja nosio ruksak prepun svakojakih suhih grickalica i onih tipičnih stvarčica koje se dečkima moraju naći pri ruci, a B. je nosila pokunjenu i tužnu glavicu i suzni pogled jer ona ne ide ni na kakav izlet. Kad smo dokoračale u vrtić, rekla mi je da čuva jednu malu tajnu. U svoj ruksak i ona je natrpala štapiće, kekse i cedevitu! Nije željela propustiti uzbuđenje jednog izleta! I to joj je bilo dovoljno, veselo je umarširala u sobu i uskoro su ona i njezine frendice imale izlet u sjeni drveća vrtićkoga dvorišta.
Najnoviji komentari