Mir. Vježba unutarnjeg čovječuljka koji te čuva.
Koji ti sjedi na ramenu i bocka te drvenim prstima. Lamaće nožicama i ostavlja udubljenja na svakom mjestu gdje udari.
Smije ti se. Grleno tiho.
Vježbajući, kida tvoj mir na elemente.
Dišeš.
Ignoriraš čovječuljka, drvenog neživog lutka koji se ponaša kao da te ne voli. A voli te. Jer ljubav je jedina emocija. Čovječuljak ne zna za drugu, no živi je na svoj način. Ne na tvoj. Pa ga stalno želiš ne primijetiti da ne moraš promišljati zašto te opet lupka.
Nekad te probudi. Buđenje je komadić ljubavi svaki put kad te natjera da promisliš. Prodišeš. Udahneš. Zamoliš. Buđenje je svaki put kad ga osjetiš kako lagano sjedi na tvom desnom ramenu i uporno te razdjeljuje na hrpice emocija. Pitaš se koje su, imenuješ ih. I u tom se trenutku budiš. Strah. Tjeskoba. Radost. Oholost. Sreća. Strpljivost. Mirnoća. Zaborav.
Čovječuljak te pri svakoj toj misli udari ili ti se zakašlje u uho. Sve to što ti imenuješ rodila je Ljubav. Ne budi te iz sna, budi ti svijest, priliku da progledaš. Da čvrsto zagrliš ljubav i šapćeš mu hvala.
Jer, znaš, taj drveni neživi čovječuljak na tvojem ramenu si ti. Tvoja svijest i tvoj mir. Neka on vježba, a ti ga počni slušati. Kad si dopustiš vidjeti mir kroz naočale ljubavi, shvatit ćeš što je ljubav, a što su razni oblici čovječuljaka koji nas sve, redom, tjeraju da gubimo mir.
Danas je divan sunčan dan! Miran. I prepun ljubavi u cvrkutu ptica, jutarnjoj kavi, usputnoj razmjeni riječi, cvijeću koje se na balkonu presvlači novim bojama. Zagrlite najprije sebe.
Najnoviji komentari