Vidjeti svu tu silu i količinu i vrste i dimenzije ženskih stvorenja na ulicama, meni je prava divota, s obzirom na njihovu opuštenost, prirodnost, neopterećenost. Imam oko za neke možda čudne i neuobičajene detalje, ali mi pomaže u vlastitoj prirodnosti.
Danas, kad živimo pod paskom must have i must be like, divno je gledati svijet u kojemu to nije moranje. Vidjela sam ovih dana na ulicama kozmopolitskoga europskoga grada toliko različitih, a svojih, žena, da baš imam potrebu prenijeti tu ljepotu življenja. Tu krasivayu istoriyu.
Iako u obilasku grada vidiš najviše turistkinja, one, u kombinaciji s Ruskinjama, čine čarobni ženski svijet. Kompleksi ovdje ne postoje. Koja slamnata kosa, debele noge, tanke noge, viseći podbratci, tamni podočnjaci, preširoki bokovi, preuska ramena? To ne postoji! Navuku na sebe modnu kombinaciju u kojoj se najbolje osjećaju, i to je to. Sve ostalo je suvišak. Da na našim ulicama vidite ovakve dezene, materijale ili boje kose, proglasili bi vas pomaknutima. Mi živimo pod stalnom kontrolom medija i usmjerenjima koji nas odmiču od nas samih. Koliko bi bilo lakše kad bismo se oslobodile utjecaja koji su neprirodni i nametnuti? Znate li ijednu žensku osobu koja je toliko svoja da nikada nema ispad o sebi kao o “danas očajnoj”? Ja ne znam. Uvijek nam je nešto – krive cipele, loša frizura, kriva nijansa, izgledam predebelo, izgledam premršavo, debela sam, kost i koža sam, viri mi kost, visi mi salo… Nikad kraja! Opterećene smo tekovinama zapadnjačkog načina života. Onda dođeš u grad u kojemu su žene slobodne, barem u ovom smislu, i moraš se veseliti što si dio njih.
Vidjela sam najdeblje žene koje hodaju u kombinezonima na cvjetiće, na nogama im razgažene sandale. Sve na njima leluja. A na licima sreća i ženski smijeh.
Vidjela sam mlade djevojke s plavim, bijelim, ljubičastim kosama, s naušnicama na svim zamislivim mjestima ili tetovažama u svim bojama i dimenzijama. A na licima sreća i ženski smijeh.
Vidjela sam Kineskinje plavuše i Kineskinje obrijanih glava. A na licima sreća i ženski smijeh.
Vidjela sam one prave stare Ruskinje iz filmova, u pregačama na preklop i muškim cipelama, koje oštrim glasom samo postrojavaju, a onda se okrenu prijateljici do sebe i sva se oštrina raspline.
I vidjela sam predivne crvenokose pjegave Europljanke porculanskih puti, u kratkim haljinama i tenisicama, u trenirkama na koje navuku sakoe i prsluke, u vrtoglavo visokim potpeticama i u kućnim papučama. Pa one s puno zlata na sebi ili one u svečanim haljinama i japankama. Najstvarnije, u ovom gradu ima nama nezamislivih odjevnih ženskih kombinacija. A na licima sreća i ženski smijeh.
Vidjela sam i puno pokrivenih žena, onih koje čuvaju svoje porijeklo, ali ih to ne sprječava da budu prodavačice, konobarice ili turistkinje ispod čijih hidžaba vire Nike Air tenisice. Ne znam kakav im je izraz na licima, ali oči im se smiju.
I tako, nemoguće je dočarati ili prenijeti osjećaj ovdašnje opuštenosti i prirodnosti. Ali vrijedi se podsjetiti da budemo svoje, prirodne i lijepe na svoj način. Ja ovdje nisam vidjela niti jednu ružnu ženu! Bilo bi super da dah ovoga svijeta dopuše i do naših krajeva.
St. Petersburg, Rusija, kolovoz 2017.