Ušuljala se nova godina uz pomoć vatrometa, prskalica i razlivenih šampanjaca i ubrzo se samo raširila posvuda po svijetu, pala na tlo i pustila da rađanje svakog novog dana svakome od nas nosi življenje. Udahni, izdahni, sees the day. I sve se dalje nastavilo vrtjeti, klicati, biti.
Sva ta slavlja, kakva god bila, vesela i supijana ili doma pod dekicom, u zadnjim danima stare i prvom nove brzo se spreme negdje u ladice, ostanu uspomena ili ih izbrišemo jer ima važnijih stvari za naše ladice. Rade se sažetci protekle godine, brišu se negativnosti, afirmiraju se želje i žudnje, redefiniraju se potrebe i ljudi nekako prirodno žele biti na nekom početku, makar i varajući sebe. A ipak – ništa nije ni novo ni drugačije, godina se pokrenula i svi nastavljamo dalje s točke gdje smo stali prije mjeseca proslava. Prije tog mjeseca kad su nam se nametala žurenja, sustizanja, proslavljanja, pijenja, adventiranja…
Ja u svoju ladicu pospremam samo druženja. Ovo drugo uzet ću opet, u novom mjesecu proslava.
Čuvam obiteljsko druženje na Zlatnom piru kad je mama cvjetala, a tata sjao svojom šarmantnošću i tihom ljubavlju. Mamina je glasna, tatina je tiha. A mi svi, obitelj, veseli, glasni, u istom tonalitetu tako da se međusobno nadglasujemo i većinom prštimo od smijeha. Ponos, zahvalnost. Zamislite koliko je veliko to Z u ovoj zahvalnosti!
Čuvam Badnju večer, obiteljsko druženje gdje nam je po starom dobrom običaju sve bilo smiješno, gdje smo sve bakalare i pasutice smazali do kraja i gdje smo obrnuli preko nekoliko naših međusobnih tračeva. Sreća, zahvalnost.
Čuvam božićni ručak jer sam majstorski svladala sedam kilica mrtve purice, jer su mlinci bili domaći i nije me izbacilo iz takta ni to što je perilica odlučila ne raditi tik pred svečani ručak s deset ljudi. Oprostila sam joj, mantrala da bude dobro pa je proradila s dva dana zakašnjenja. Kad je F. gurmanski uživao u svoj toj hrani, a N. je učila B. kako se treba postaviti prem bratu 
Osmogodišnjakinja dvadesetgodišnjakinju…kakva lijepa zahvalnost. A pjesme koje smo kao pjevali, a zapravo revali čuvam na play-listi.
Čuvam rasprave i razmatranja 5+ na kraju Božićnog dana.
Čuvam adventsku šetnju s prijateljima, jer je nekad tradicionalnost veća od umora i punih želudaca i jer znam kad dobijem zagrljaje svojih prijatelja zbog mene same, da je to ljubav. I zahvalnost, ne možeš dovoljno jako disati bez svojih prijatelja.
Čuvam kave sa svojim prijateljicama, roštanje i preroštavanje svega i svačega i bit ljubavi. Oslonac, štake i ljestve.
Čuvam novo zanimljivo poznanstvo uz Korlat do dugo u noć. Smijanje i similarities.
Čuvam bicikliranje uz more i duga hodanja pored kiše i južine.
Čuvam zagrljaj na Vratima Jadrana i ogromnu Bruninu sreću koja se množi u njihovim očima.
Čuvam trenutke, pretvaram ih mislima u budućnosti i vješto spremam u svjesnost.
U jedan je mjesec stalo puno, a to znači da će u novu novu godinu stati još više. Možemo zaboravljati, prespavati, preskočiti… možemo, no jesmo li onda cijeli? Ja nisam, a svakome drugome kako mu drago.
Jutros, dok premećem po friškim ladicama uspomena, znam da će njihova snaga sve napraviti dobrim. Ojačat će oslabljene jer ljubav ima svemirsku snagu. Ljubav se živi, sprema u ladice da ju imaš uvijek kad ti treba i možda, ponekad, postaješ ta Ljubav, primiš tatu za ruku i pustiš da se prelije svom svojom snagom i zahvalnošću. Uz to šapćem svemirima, svjetovima, duhovima, čarolijama… da umnože sve naše ljubavi i daju snagu koja je sada životno potrebna.
Nova se godina prostrla i rađa dan za danom. Možemo pustiti dane da se zovu prolaznost i tečenje, a možemo u njih svako jutro uliti zahvalnost i ljubav.
Najnoviji komentari