Stezala sam spone i istodobno ih kidala. Držala sam događaje koji su me oblikovali toliko žestoko prstima da sam mogla vidjeti kako mi sićušni šiljci čeličnih spona zaranjaju pod tanku kožu jagodica prstiju i ostavljaju mi krvave tragove koji se ne vide. Kad sam poslije pogledala u svoje prste, njihova je površina bila glatka, s lakiranim noktima i s djelovanjem kreme od badema i maslinova ulja. A kad sam odmaknula vidokrug, vidjela sam krv i rane.
Krv je boje marelice. One rane, koja se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća nosila kao ultima moda i zvala se ili „kupila sam majicu boje marelice“ ili „ne znam je l’ mi novi šos baca na breskvu ili marelicu.“ Danas se to zove prljavo roza. Vidim to po cipelama u trgovinama, iako su to sasvim različite boje. A onda je bilo boje suknji koje su se širokim remenom od makoa vezivale oko strukova. U boji marelice nema ničega pogrešnoga, kao ni u boji krvi. Ima u reakcijama.
Složene su ispod. Uvijek ispod. Sloj po sloj, pa još ispod, dok ne dođeš do nekih vremena sebe kad se nisi poznavala. Čak se ni tanki slojevi lisnatoga tijesta ne mogu usporediti s tim. S tim se može usporediti jedino prolaznost.
Krv je od kapljica. U prvoj imam neke mlade godine i na kraju vrta do kojega se dolazi blatnjavim putem čitam knjigu iz psihologije i mislim da će mi razlika između kolerika i sangvinika dati odgovore. Ne znam sad što se pitam, ali kapljica je boje krvi. Onda ima jedna u kojoj berem ivančice jer znam da zumbuli ne mirišu. Oduvijek volim ivančice, ali moja se ljubav s vremenom preusmjerila prema tulipanima koji su žuti jer žuto je malo izvan okvira. Žuto je boja jasnoće. Ima jedna u kojoj se svađam. Vičem. Onda sjedim na klupi i prebacila sam noge bočno preko drugih koljena i sa sobom vodim bitke i zmajevi rigaju u meni i trče u zagrljaj, ali ne govorim ništa o tim svojim burnim mislima. Sjedim na klupi i prebacila sam noge bočno preko drugih koljena i volim. Ta se kapljica poslije pretače i prelijeva pa je nekad boje marelice koja je presazrela, nekad je plavičasto crna, a bude i crvena. Kao krv.
Kapljice su krvi prozirne. Takva im je narav, koliko su god guste, ostat će teći ispod površine krojeći maštu i krojeći življenje, i ako im ne daš na važnosti, ostat ćeš izgrađena od krvi i mesa i masnoće i limfnih čvorova, a da nećeš znati tko si zapravo. Jer, da bi znala, moraš najprije dugo čvrsto stezati spone koje ti se urezuju u kožu na jagodicama prstiju, a onda moraš i stati pred svoj odraz i gledati kako se sve raspršuje kao vatromet i teče ostavljajući prozirne krvave kapljice u kojima vidiš događaje koji su te jednom oblikovali. Uopće ne moraš primiti kapljice u svoje dlanove. I pod stopalima ostat će iste boje i u sebi će njegovati tebe koja si bila i koja jesi. Jedino moraš pomaknuti vidokrug.
Kad imam četiri u pješčaniku nosim rubac zavezan oko glave da mi pijesak ne sipi u oči jer je vjetrovito, a kantica je crvene boje i njiše se. Grad ima siva pročelja kuća, a pješčanici su svi isti. Kad imam sedam moja je školska torba crvene boje i stalno mislim da je kockasta, dok s dvadeset i nekom konačno ne naučim razliku između kvadratnog i kockastog oblika pa postanem opsesivna s riječima. Kad imam jedanaest stvore se razlike između zelenih 012 majica i rebrastih potkošuljastih majica u bojama na školskom igralištu. Kad imam petnaest na velikom okruglom vanjskom školskom stubištu sjedimo s cipelama debelih potplata, s bilješkama ispisanima znanjima i osmijesima koji postoje zbog usklađenosti ciljeva i vjera. Kad imam sedamnaest zmajevi u meni me nauče šutjeti. Gledati sa staklenom pregradom između nas, a pročelja su grada zaobljena i u bojama suncokreta jer je ljeto. Kad imam dvadeset naučim osnove poetike i u podrumskom sobičku fakulteta dobijem ocjenu u indeks i čini mi se da su zagrebačke jeseni najpoticajnije za stvaranje sebe. Kad imam dvadesete, svaka je bolja ljubičasta i nema bilješki koje treba prešarati. Kad imam više, sva ljubav se rastače na male osobe i na četvero i živi u stanu na katu i u vikendima na travi i u odlukama hoće li za ručak biti lazanje ili ribe s gradela. Mislim da se boja krvi u nekom trenutku života pretvori u svoju boju, jer kad se ogrebeš, staviš flaster i našpricaš Octeniseptom i nemaš vremena misliti da ispod površine tvoje kože teče sve što si nekad bila. Događaji su prolazni. Bit i dalje kuca.
U vidokrugu, krv je boje marelice.
Najnoviji komentari