B. je jedno jutro bila vrlo zabrinuta za svog prijatelja V. koji stalno nešto njuška oko krampusove kućice. Priča nam ona, dok joj oči skrivaju dozu brige, straha i znatiželje, da u vrtićkom dvorištu postoji jedno visoko brdo i jedna vrlo čudnovata, hrđava, željezna vrata. Do tih je vrata zabranjeno ići, jer iza njih stanuje jedan užasno opasni krampus. – Krampus? gledam ga u svojim mislima, i nešto mi opet ne da mira. Nikako nisam za zastrašivanje malene nevine dječice, a i brine me umna bistrina djece unutar dobne crte četiri i pet. Ne vjerujem, a iz nebrojenih iskustava, da će bilo koje dijete povjerovati da podno brda u vrtiću stvarno živi krampus i da mu sam pojam krampusa znači išta osim čudnovatog bića koje bi trebalo biti zločesto, a zapravo zna da su takva bića samo pospremljena u bajke i priče naših baka kojima su nas strašile. I ne želim ni otvarati ladicu u kojoj su moja neslaganja s takvim «suptilnim» zabranama kretanja djece po dvorištu.
Naravno, moja mi djeca ubrzo poruše bojazni i upitnike i cijelu me preusmjere prema simbolici priče. A. odmah svojoj sestri pokloni nekoliko kolutanja očima i krnje rečenice u stilu: Da! Ha! Kaj? Krampus?
– Pa, da, – mislim – tko bi vjerovao da itko živi iza tih željeznih vrata?
A. nastavlja: To su vrata skloništa. Tamo ti nema nikakvog krampusa.
B. se ljuti, ne želi preusmjeravati maštu. Malo sam razočarana, zar ona ipak vjeruje u krampusa? Počinje verbalno natezanje, krampusjekrampusnije. On joj objašnjava da su tako i njemu pričali, ali da su onda on i dečki nekoliko tjedana za redom stalno kucali na ta vrata, i nitko im nije otvarao. – Nije vas čuo! – zaključuje B. – Znam da je tamo. V. mi je rekao da je razgovarao s njim. A. se ne da, njegova je ekipa tjednima lupala po vratima, vezala nekakve omče, ostavljala keksiće, smišljala svakojake klopke na koje bi se krampus mogao poskliznuti, čak su mu i pismo ostavili. Ali, ništa! I sad je neki V. od 5 godina razgovarao s njim!
– Onda se sad valjda vratio s puta. Kažem ti da je tamo.- ne da se mala. A. je već vidno razočaran, napravio je svojedobno svu moguću forenziku oko kućice i krampusa i jedino što je mogao je pomiriti se s činjenicom da tamo ipak nitko ne živi. U ovoj fazi objašnjavanja sigurna sam da će je on uvjeriti da krampus zapravo ne postoji, da je izmišljeni lik, sigurna sam da će A. potvrditi moja očekivanja prema njemu. Ali ne!
– Kad smo skužili da krampusa nema, malo smo se raspitali i skužili da je to nekakvo sklonište iz rata. To ti znači da se tamo čuvaju ratne tajne. I još ti se to sklonište zove atomsko, i to znači da se tamo čuva atomska bomba!
Dakle, svašta! Tko bi rekao da smo od krampusa stigli do bombe. Sad ću još morati početi naravoučenje o ratovima i bombama. Ali, izgleda da mojim klincima to uopće ne treba, oni znaju sve što ih zanima.
B. je malo promatrala svog velikog brata-istraživača s nevjericom, važući kojoj priči da se prikloni, ipak joj je V. rekao da je razgovarao s krampusom, a sad je ovaj uvjerava da je tamo atomska bomba… No, bez brige, brzo se snašla. – Dobro, ok, a kaj misliš, tko čuva tu atomsku bombu?
Ugledala sam žaruljice oko sebe. O čemu ja brinem? Nije bitno hoće li dijete povjerovati u priču o krampusu, bitno je da razvije maštu. Simbolika, to je to. Simbolika priče i igre. U sljedećem naraštaju, možda će atomsku bombu u brdu iza čeličnih vrata, umjesto krampusa, čuvati mali zeleni izvanzemaljac!
Najnoviji komentari