Moja je zima bila teška. U svaki niski stupanj temperature ušla je težina olova, težina stijenja, odlomljenog stijenja koje je, osim teško, špičasto toliko da te razdire do krvi. Težina na stopalima zbog koje stalno stojiš na mjestu i željela bi trčati i pomicati svijesti i granice, ali ono te olovo drži na mjestu.
Sjećam se, negdje krajem siječnja, pao je snijeg. I taj je snijeg meni bio težak, pahuljice su me udarale po vunenoj kapi i po ramenima kaputa kao da me žele zaustaviti u nastojanjima, ostaviti na mjestu. Pričala sam tati: Znaš, pao je snijeg, zaletava se, sramežljivo, ali ipak… Pričala sam više nego sam mogla pričati, više nego se čulo. Taj je snijeg bio zadnji snijeg koji je u sebi nosio sva moja lica. Snijeg koji je ubrzo okopnio, jednako kako okopne i elementi života.
Teška je zima imala malo temperaturih minusa, ali je imala previše minuseva dan za danom, sat za satom. Zimskih minusa u mom i tatinom životu. Minuseva koje sam nasilno pretvarala u pluseve. Pričala sam tati: Znaš, daj mi reci…, daj mi osmijeh…, daj mi pogled… Pričala sam o jednoj jedinoj temi koja se množila na tisuće istih, ali manjih. Pričala sam više nego me se čulo.
Zima je imala niz istih dana sa sitnim eksplozijama nade i eksplozijama boli, one su bile često tihe, utišane do ispod srca. Pričala sam tati tiho, brojeći vlastite suze, a nisam pričala ništa, samo sam u sebi gušila ekspoziju ispod srca, da ne grune i ne poremeti svijet oporavka, svijet disanja.
Postoji nešto što vam nitko nikada ne kaže, nešto što ne može stati u riječi. Nešto što je veliko kao cijeli jedan život sa svim uspomenama, smjehovima i svađama, a ipak tako malo da to obgrliš vlastitim dlanovima i uguraš ispod vlastitih pluća, kao x-zrake koje obrneš u postupku. Nešto što radiš i dišeš samo ti. Nešto što je jedinstveno u cijelom svemiru.
Konačno je stiglo proljeće i sve se počelo buditi, samo tata ne. Tata je ostao ispod teške zime, nakon prvog i jedinog zagrebačkog snijega, u svijetu koji sada dijelim na prije i poslije. Svijetu koji mi je raspolovljen na pola, prije je bio život, ponos i nježnost i mogla sam se dobro izvikati pa da se poslije tome oboje smijemo, a poslije postoji život, ponos i nježnost koja se piše drugim rečenicama, iz njih je ispala riječ tata, Tata s velikim T koji diše i može me zagrliti. Ostalo je poslije u kojemu opet učim biti.
Teška zima, crna, zla i opaka. Odvratna. Snažnija i od olova i od okova i od stijenja. A tako sam bila nježna prema njoj, hodala sam tiho i na prstima i svaki dan davala bezgraničnu ljubav kako sam jedino znala, držeći za ruku i tiho pričajući svakom danom istu priču. Priča se namnožila i samo bih ponekad znala da se i čula. Sve do onog dana kad su se minusevi pretvorili u pišteći zvuk.
Volim proljeće, a zimu neću zamrziti. Nije zima kriva što mi je život raspolovila na prije i poslije. Nikad nisam voljela tražiti krivce, moj svijet nije izgrađen od osoba koje su krivci, za mene je to bespotrebna imenica. Ja zagrlim ili pustim. I bude dobro.
Dok proljeće boja pupoljke i glasa se glasovima ptičica pod prozorom, moj osmijeh je opet snažan, a tati i dalje pričam. Tko kaže da me ne čuje? Nema tih okova i olova i težine koji će ubiti vjeru i nadu koje sam sama spakirala u sebe. Ja znam. Nije li to sasvim dovoljno?
U osmijeh strpam i tugu, no prethodno sam ju već naučila čuvati nježno i u mekanoj ljubičastoj kutiji u srcu.
Najnoviji komentari