Moja skoro petogodišnja djevojčica obožava lutke. Voli se s njima igrati, pričati im, hraniti ih i voditi ih u «vrtić». Dok se tako igra, počesto čujem preslike svih riječi koje ona sluša od svojih vrtićkih teta, od svojih prijateljica i od mene same. Kad čujem svoje riječi u njezinoj interpretaciji, obično zastanem i zapitam se: Zar tako zvučim? Zar mi je ton tako taman i zaoštren? Zar nisam mogla pronaći bolji izraz? Pa odmah odlučim da ću pripaziti na rječnik, da ću se nasmiješiti češće, da neću govoriti ono što ne mislim. Uvijek i uspijem, dok se ponovno ne spotaknem na jedan lošiji dan. Dobro je što je moja djevojčica prepuna samopouzdanja i itekako zna što hoće, u svakom trenutku, pa mi zna odrezati: Kakva ti je to faca? Kakva je to mama koja se ne nasmije? Kako me to gledaš? Još usto složi takav izraz lica i oči joj narastu izvan okvira da me u trenu posrami, zbuni i smekša. I onda me još malo peče na vatrici jer ne želi odmah reagirati na moje zagrljaje utjehe, poljupce i nježne riječi. Pušta me da se malo vadim iz vlastitog kaotičnog raspoloženja jer zna da je snažna. Nada mnom. (Neću se ni dodirnuti situacija u kojima, kad nešto žica tatu, nakon što dobije odgovor: Ne može., digne glavu, zavrti trepavicama, pusti minutama da učine svoje i onda prošapće: Mooolim te, tatice najbolji! ).
I bez obzira na lakoću kojom može ukrotiti nas, i sve starije od sebe, kad se nađe sa sebi ravnima, ponekad se i posklizne. Na primjer, nije joj lako ukrotiti svoju dvogodišnju sestričnu. Ona je kao metak, nestane u trenu i ne da se baš češljati, lickati i presvlačiti kao sve B.-ine lutke. Ona nije lutka. I zato je ogroman izazov. Još nikad B. od nje nije uspjela dobiti ono što je htjela, poslušnu bebu koja će samo sjediti i koju će B. moći do iznemoglosti naštimavati po svome. Baš naprotiv. Gledam je kako uzdiše i preznojava se svaki put kad bi htjela da M. pola minutice prosjedi na stolcu da joj može ukrotiti kosu. Čim se okrene po češalj, M. je već nestala sa stolca i ponovno je mora tražiti, trčati za njom i dovlačiti je u početni položaj. B. to radi vrlo smireno i s puno volje i ljubavi, ali pobjegne joj ponekad neki glasniji ton i pokušaj podmićivanja. M. je neukrotiva, a B. je mudra. Kad je neki dan, po stoti put, M. nestala i prekinula igru u početnoj fazi, B. je pronašla jedinstveno rješenje. Odvezala je vrpcu s rođendanskog dara i lagano je svezala oko M.-ine i oko svoje ruke. Tako svezane nisu se morale loviti. M. je bila oduševljena i digla je nosić od ponosa visoko u zrak, a B. je bila presretna jer su sad mogle bježati samo zajedno i samo u istom smjeru.
Na kraju dana, B. je otpuhnula pramen kose s lica, glasno uzdahnula i objasnila mi: Znaš, danas sam se baš umorila. M. me nije htjela slušati pa sam joj morala pokazati tko je šefica. Ja sam starija i mora me poštivati i slušati. To ti uopće nije bilo jednostavno!
I ja sam, i sjetno i sretno, uzdahnula i pomislila: Jesam li sad čula svoje riječi ili riječi njezinih vrtićkih teta? A onaj preteški uzdah, čiji je taj?
Najnoviji komentari