Jesensko jutro istrese svoje bodeže. Kroz lišće. Mogla bih ga šutnuti nogom, ali me simboli privlače jače. Lišće ima snagu odnošenja dijelova s površine mojega mesa. Jedan po jedan list, jedan po jedan simbol moje mene.
Skupljam list po list. Boje su kao boli.
List boje hrđe nosi taloge od loših kava po kafićima u kojima su se vidjeli zakrčeni putovi ako sam šalicu okrenula naopačke. Sjećaš se, P., kad smo pokušavale vidjeti budućnost, a bilo je očito zamršeno? Ali smo se smijale, volim kad se smijemo.
List boje najžućeg sunca. Kao mama. Najtoplija toplina i najjača snaga. Nosi zagrljaj u kojem izgubiš barem tri kile loših odluka u nekoliko sekundi. Iscure kroz suze. I opet se smijemo, mama i ja.
List s crvenkastom mrežom žilica. Crveno je moja ljubav. Znaš, sve će biti u redu, samo ti budi dobro, nismo više mladi. Ljubav koja se broji slovima i godinama. Čvrsti zid na kojem se ne mogu razbiti kad se zalijećem u njega i želim pomalo nestati. I na kraju se dana smijemo, vidiš, preživjeli smo i to.
Smeđi šuškavi list. Jako je šuškav, ali dok ga trljam jagodicama prstiju on ne nestaje. Ne može nestati sve što sam bila. Pretvaram taj smeđi trus u grudice, sve veće, sve veće… moje Ja se piše velikim slovom. Kad šuškavost pretvorim u grudu, postaje sve čvršća. Mogla bih njome gađati zidove. Ali neću, radije ću se smijati. Sa svojim Ja.
Zeleni list. Moja djeca nose nijanse zelene u svojim očima. Zeleno ostaje zeleno. Nježno taj list spremim u naručaj. Uvijek će ostati zelen. Zeleno je rađanje. Zelenom prkosimo svijetu. I uvijek se ispočetka smijemo svijetu jer nas nikad ne može presresti. Link. Poveznica. Zeleno.
List boje zlata. Zlato je mudrost, onaj element svijeta koji nosiš na prstima ili oko vrata i snaži te. Zlatna je boja čvrsta kao zlato. Sjajna kao zlato. Tata. Zlato. Ajmo se smijati glupim vijestima i svijetu koji više nije isti, u kojemu nema pravih kifli ni
pravih domaćih štrudli od jabuka, ali se tome možemo smijati.
Ima i listova s nijansama čokolade, s nijansama dubokog gorja, s nijansama svemira. Svaku nijansu povezujem s ljubavlju. I tako one bodeže za koje sam mislila da mi jesensko jutro namjerno servira dok ih promatram kroz veliku staklenu stijenu s najdražeg mjesta na svijetu, pretvaram u snagu.
Ako je jesensko jutro istreslo bodeže, sad se idemo smijati moja Ja i ja i sve moje snage u meni pa su bodeži postali moj osmijeh.
Ti si osmijeh, kaže moja najčarobnija djevojčica na svijetu.
Najnoviji komentari