Ovih dana okruženi smo raznovrsnim napadačima. Napadaju nas bakterije i virusi, slažu nas u vodoravni položaj i zamućuju inače bistre poglede. Toliko ih je da ih se ne bi posramio ni neki zagriženi znanstvenik, jer bi sigurno bio oslađen što na prostoru od 25 metara kvadratnih može pronaći barem pet nesvrstanih mikronapadača.
A kud baš na nas? pitaju se djeca. A. se trese u groznici, duša me boli kad ga vidim takvog nemoćnog i malenog. Sjetim se onih dana novorođenaštva, onih dana kad smo se ponašali kao da imamo staklenu pikulicu i strepili nad svakim njegovim udisajem. (Nek’ digne ruku roditelj koji se nije tih dana dizao usred noći da posluša je l’ bebica diše!). Kad je stigla prva povišena temperatura, tih dana, On i ja smo se bili ispreznojili više nego ugrožena bebica, uzvrpoljili se poprečke i usporedo, i nismo se mogli dogovoriti što nam je prvo činiti, a što ne. Dogovor bi prerastao u svađalački ton dok bi se jadna bebica i dalje tresla u groznici. No, i to smo naučili. Poslije nam se nije događalo da u kućnoj apoteci nemamo sve moguće sirupe, masti, kremice i ampulice, za svaki slučaj. Poslije smo već bili hitri i okretni, već na prvi šum sprječavali bismo nepovoljni razvoj situacije. (Znala sam se snebivati ljeti kad bih na plaži vidjela mamu s bebom i ubodom na njezinoj ručici, koja nije znala što učiniti. Nisam mogla shvatiti kako u priručnoj torbici (u koju stane i igla i lokomotiva) nema Synopen ili Flocetu! A ja sam poznavala tako fascinantne kremice i mazarije …)
U međuvremenu su djeca stasala do nekih drugih briga i problema. Danas pitaju: Otkud su došli ti napadači? Kako izgledaju? Zašto su tu? Kako mogu ući u moju krv? I oštrim stavom i pogledom zahtIjevaju odgovor na svako svoje pitanje. Posežemo za Internetom, (hvala nebesima na dvadeset i prvom stoljeću), listamo enciklopedije, gnjavimo bolničarke u dežurnom laboratoriju, spremni smo na svaki zahvat samo da dobijemo odgovor.
A. je spremno prihvatio injekciju, jer je prethodno saznao da će njezina tekućina ubiti napadače u njegovoj krvi. Nije se bunio ni zbog vađenja krvi jer je, prvo, hrabar i velik, i drugo, nalaz će mu dati tražene odgovore. Dijete se pripremilo za elementarnu najezdu. B. je spremno zinula za uzimanje brisa, jer želi da napadači što prije odu i da se može pohvaliti svojoj prijateljici L. koja se zadnji put u vrtiću doktorici skrivala ispod stola. Dijete je odlučilo biti pametno i hrabro. Kad mu je šiknula krv iz nosa, A. se ozario od sreće! Kaj sad? nisam se ni usudila pomisliti. Možda sad umišlja da je, ne znam, Nindža, Izbacivač, fuligan (kako kaže B.)… Ne, on dovlači mikroskop! I onda slijedi novi nalet razočaranja jer mu njegov mikroskop ne omogućuje da vidi sve te napadače u kapljici krvi iz nosa.
Uglavnom, s novim vremenima i liječenje je postalo drukčije i, usudila bih se reći, nešto manje stresno. Jedino što se nije promijenio je ona dosadna zatvorenost među četiri zida koja traje i traje, zbog koje voliš i vjetar i kišu i trule dane i želiš ih pomirisati i pomoliti nos kroz prozor. A tvoji ti napadači to ne dopuštaju. Ali onda osvane dan kad moraš u laboratorij ili na injekciju ili na obični pregled i lice ti se ozari, onako kako može samo kad imaš sedam godina, i ispališ iz topa i usprkos groznici koja te nemilosrdno trese: Bolje išta, nego ništa!
Najnoviji komentari