U nekom trenu tmurno će dobiti boju.
Najviše volim nijansu ljubičaste boje. I pitam se jesu li boje ono čime pokrivamo stvarnost?
Ako sam svijet gledala kao ljubičast, a bio je tmuran, znači li to da sam nevidljivo gledala svijet ili je svijet bojanka u koju ubaciš svoju nijansu?
Ako sam zagrlila čvrsto svakoga kome je trebalo, tamo na vrhu zgrade gdje sam sama poslagala predmete po policama, jesam li time istisnula djelić svoje snage? Jer kad grliš zbog razumijevanja, i brišeš suze tuđemu, onda istiskuješ sebe. Jesam li sve ovo vrijeme željela istisnuti sebe da bih ono što je u meni ostalo prevarila ljubičastom nijansom?
Ako sam duboko udahnula neku tuđu muku ili nepravdu, jesam li time ispravila nepravilnosti? Ili sam samo udišući na svoje srce stavila talog?
Ako sam upalila miris kave i otvorila prozor i smijala se glasno s ljudima koje volim, tamo na vrhu zgrade gdje sam sama razmjestila premete po zidovima, jesam li time poremetila sustav uvriježene mudrosti da se ne smiješ smijati, ne smiješ voljeti, ne smiješ imati opušteni trenutak jer ćeš, u najmanju ruku, udvostručiti dva broja? A to je krimen. Ne smiješ se zabuniti s dva broja u zaglavlju.
Ako sam vjerovala i slagala slagalicu u timu, popuštala konce da bi drugi stali na svoje mjesto, jesam li time izbrisala svoje mjesto?
Ako sam čvrsto vjerovala u znanje i stručnost, jesam li zato postala crna?
Ne vjerujem ni u što od svega. Kad napišeš, tmurno je. A tmurno će u nekom trenu dobiti boju.
I ako je neka sila razmjestila predmete po policama i zidovima, osnažit će budućnost. Koja je meni ljubičasta. U onoj nijansi koju stvori kapljica kiše na balkonskom cvijetu u jesensko jutro. Nijansi koja sam ja.
Najnoviji komentari