Vrijeme me naučilo da su stvarnosti kreativne. Ovisne su o bojama, škarama i hrapavosti zbog koje su ili podatne ili jako skliske. Nisu ni sive ni čvrste.
U našim trajanjima, skloni smo gužvati vrijeme. A često to činimo bez svijesti, kao kad otkineš list papira iz bloka jer si na njemu pogrešno upisala smjernicu, pa list zgužvaš i usmjeriš u kutiju za papir, jer na svjesnoj razini ekološki si osviještena i posredno čuvaš stabla na kugli zemaljskoj, a ipak to činiš nesvjesno jer se u zadnji tren sjetiš da se papir za kutiju ne gužva, nego možda pokida popola i slaže jedan na drugi. Tako gužvamo i vrijeme. Jer mu dajemo obrise oblika, a nikad unaprijed ne znamo u kakav će se oblik pretvoriti. Moje je vrijeme ponekad mrtvo, ponekad ima boju magle, često je jako ljubičasto i toplo jer me bode snagama koje izrastaju iz njega, zna biti posloženo u stari album sa slikama koji nikada ne otvaram jer se nalazi na previsokoj polici, a ionako unaprijed znam kakve smo osmjehe imali na tim slikama, ponekad bude strašno napadno, raslojava me na slojeve koje onda moram lijepiti kao pokidane dijelove kolaža na kojima su rubovi namjerno neravni.
Vrijeme kad sam bila druga, a bila sam ista, često mi se pretvori u opipljivu tvar koju mogu gužvati vrhovima prstiju i oblikovati u nešto čemu možeš dati ime. Najčešće u notu. Nota je meni vrlo sveobuhvatna. Vrlo moćna. Toliko da me svojim prvim zvukom može premjestiti u vrijeme. Rasplesati me u sebi. Staviti me na okvir prozora da ju slušam zatvorenih očiju jer u tami iza kapaka nota moje vrijeme pretvara u stvarnost.
Koliko smo stvarnosti u svom trajanju propustili samo zato jer smo vremenu dopuštali da se pretvori u neželjeni oblik?
Hodaš tako po svojemu vremenu, slijediš tragove i dobro je kad slijediš samo svoje, kad ti na raskrižjima tuđi tragovi ne skreću korake, ideš, ponekad stojiš, a ponekad brojiš korake do natrag jer si stvarnost pogledala pogrešnim očima pa te vraća na početnu točku da kreneš ispočetka, ponekad krvareći lupaš po vratima jer su olovna i ne možeš ih otvoriti za dalje, ponekad baš dugo sjediš skutrenih koljena grleći sebe koju sama oslabljuješ, a ponekad samo držiš glavu s bradom prema gore i svaka ti se vrata u tvom vremenu otvaraju. I jednom, koračajući, shvatiš da nitko ne drži konce tvojih kretanja. Ideš sama. Ideš i ne osvrćeš se, puštaš bivanje, ali svejedno se, dok je vani magla, pitaš je li trajanje moglo biti drukčije zgužvano.
Možda je trebalo glasno reći da ne voliš tortu s beze-korama i čokoladom. Bez obzira što ima cool ime.
Možda je trebalo naučiti još jedan strani jezik. Da možeš prevoditi francuske šansonjere sebi, kao što si prevodiš značenje najdražih pjesama.
Možda je trebalo zaustaviti ritam, stati na prste i postati poljubac. Unatoč preprekama i glasovima koji dozivaju.
Možda je trebalo preusmjeriti razgovore u željenom toku, puno puta, svaki puta, do opipljivog postojanja Sebe.
Možda je trebalo sve ono što izgovoriš u sebi pretvoriti u glas koji se čuje. Da stvarnost ima čvrste korijene.
Možda je trebalo svjesno gužvati vrijeme.
I sve to, da u trajanju može biti tako, pretvaralo bi nas u robote, u metale koji škripe od istosti, od stalnog koračanja naprijed-nazad i okretanja glave lijevo pa desno pa opet. A stvarnost nije čvrsta tvar, a vrijeme nije sipko.
Ili vrijeme nije stvarnost, a stvarnost nije vrijeme.
Najnoviji komentari