Roman započinje u sadašnjem trenutku pronalaskom mrtvog tijela u stanu jedne zagrebačke zgrade. Policajac koji dolazi na uviđaj opisuje trenutak.
Radnja se vraća u nedavnu prošlost i događa se u istoj zgradi. Pet protagonistkinja stanuje u toj zgradi, sasvim su različite – različitih profila, stavova, načina života, statusa i slično i svaka od njih priča svoju priču. O šestoj protagonistkinji priču priča pripovjedač. Nose imena književnih junakinja jer imaju njihovu osobnost i karakter, onako kako sam ih ja doživjela u književnosti, a na to podsjeća citat na početku pripovijedanja svake protagonistkinje.
Roman je podijeljen na šest dijelova i u svakome junakinje pripovijedaju o temi koja ima isto ishodište, ali je svaka proživljava na svoj način. Svaki dio započinje nekom književnom reminescencijom, citatom, koja služi kao poziv na promišljanje o tematici. Tijekom zapleta žene se međusobno povezuju i njihovi se životi isprepliću. U zgradi živi jedna muška osoba s kojom su sve povezane na drukčiji način. Kako radnja odmiče – čitatelj će pokušati saznati što se dogodilo u uvodnom dijelu romana, nazvanom Žene, odnosno koja je od njih mrtva.
U romanu je dominantno emotivno proživljavanje junakinja, no postoji i kriminalistička potka koja ih i povezuje i razdvaja, a služi kao svojevrstan lajtmotiv zbog kojega želimo saznati što se dogodilo. Radnja se u raspletu vraća na događaj s početka i raspliće se u neočekivanom obratu.
Roman sam nazvala Podstanarke iz dva razloga – svi žive u istoj zgradi (i nebitno je jesu li tu podstanarke ili nisu), no one su podstanarke svojih života ili su podstanarke u životima onih drugih koji tamo žive. Svejedno je kako se to doživljava, ali bit je da naslov romana poziva na kreativno promišljanje jer, od prve rečenice, čitatelj će postavljati pitanje tko su podstanarke.