Postoje trenutci kad sjedimo ogoljeni od razmišljanja, smireni, sretni, s nenagriženim disanjem u plućima. Oni u kojima dim od cigarete dopire do mene ukopavajući se duboko u pluća, jer je lakše odavati dojam da ne možeš disati od dima, nego da ne možeš disati od osjećaja.
Postoje trenutci u kojima se moj puder ne topi naočigled, ali da sastružeš površinom, nestao bi kao lak za nokte obrisan acetonom. To su trenutci u kojima moja tjelesnost mašta biti negdje drugdje, zgužvana, usplahirena i ubrzana, a moji osjećaji se zacrvene, položeni i puni kao pregršt proljetnih tratinčica od kojih možeš isplesti vijenac za glavu djevojčice.
Postoje trenutci kad mi se miješaju dramaturgija, ekraniziranje i telefonski razgovori. Miješaju mi se prošlost i vječnost, porođaji, seksualni kontakti i čista romansa. Miješaju mi se riječi, riječi pjesama i riječi bez pjesama i istine, tijesto za palačinke, ono što sam željela čuti i ono što nikada nisam čula. Miješaju mi se tjelesnost i osjećaji. Miješaju mi se kao dva razbijena žutanjka, vanilin-šećer i brašno u brzom multipraktiku (P. kaže da njoj treba meko brašno, no ja baš nisam sigurna u to. Iako je neminovno da joj vjerujem.). Tada meni nastaje pomutnja. Volim tu svoju pomutnju. Podatna je, kao što si ti mogao biti.
Pišući, mogla bih opisati svoje trebanje ili svoju pomutnju, ali svejedno je što ću uzeti kao motiv. Računica će ostati nenaplaćena, čak i ako je zapišem. Zato jer nikada ni jedno ni drugo neću opisati glasno, nikada se neću restartati, nikada se neću sama skinuti do gola na toplom podu razbacane sobe. Zato jer nikada nećeš otpuhnuti dim daleko od mojih pluća, nikada nećeš svoje dlanove položiti centimetar dalje, nikada nećeš smutiti palačinke s integralnim brašnom. I zato je svejedno što pišem. Priča je priča, piše se sama i likovi su joj sveopći.
Postoje trenutci kad ronim duboko u sebe. Nožem izrezujem neprihvaćenost. Stružem salo, mast, jer tako jednostavno ne volim višak od trajanja na svojim bokovima. Mijenjam sebe. Kažem si kako ću se osmjehnuti, pogledom zacrtati sutra, uznojiti se trčeći nasipom samo kako bih izgurala svoje osjećaje koji se miješaju stalno. Vjerno. Snažno. Miješaju se da ne bih znala jesam li ja ja ili nisam ništa.
Postoje trenutci kad poželim biti samo stvar. Bilo bi dobro biti stvar, predmet, objekt. Objekti ne priznaju prenesena značenja, ne požele nestati u plavetnilu sivoga pogleda. Objekti ne mogu prstima dodirnuti trenutak kad namreškaš kapke, zaobliš trepavice, samo mrvičak povučeš kutak usana prema gore. Objekti ne vide trenutak kad želiš da sve okolo nestane. Objekti ne mogu zaustaviti vrijeme. Nemaju ni moć ni slabost, jer se ne zna je li moć ili je slabost sasvim obrisati granice koje smo si sami postavili i o kojima nikada ništa neću izreći do kraja. Objekti nemaju ni tjelesnost, ni osjećajnost.
Kad bih bila objekt, ne bih morala osjećati. A ja sam tako suprotna tome, ronim u sebe i vadim trenutke da bih pisala. Duboko u sebi, onda kada zaronim, razumijem sve.
Postoje trenutci kad razumijem šutnju. Njome caruju sve egide, zakoni, pravilnici, navike i etike. Caruješ svojim demonima, vragovima i nije ti lako otpuhnuti dim u suprotnu stranu od moje. U njemu su zamagljene tvoje žudnje, strahovi i nedosanjani sni. Znam, jer kad udahnem taj tvoj dim, pomiješaju mi se osjećaji, tjelesnost i sve moje ličnosti. I sjetim se svega. Kako bih se uopće ičega mogla sjetiti, kad bi tvoj dim bio prazan od sjećanja? Jako je opor. Dim. Okamenjen si. Ti. Pomiješana sam. Ja. Pa zaronim u sebe i zapišem. I dočekam sebe bez granica, bezgraničnu. Dočekam dan bez metafore, pjesama i miješanja. Dan bez pomutnje, dan bez trebanja, dan koji nije nepovratan. Pomutnja može biti potpuno nezamućena.
Najnoviji komentari