Ljudi.
Skriveni.
Zakučeni.
Zakočeni.
Sastavljeni od fraza o kojima ne promišljaju. Od onoga što čuju i prihvaćaju kao gotovu činjenicu. Nesretni.
Sretni, ako imaju granu za koju se love.
Malo sretni ako svoje argumente mogu podijeliti s drugim ljudima. Argumente koji su kao baloni. Napuhani. Puni neprovjerenih istina. Pucaju. Baloni pucaju. Ne može drukčije. Ili odlete, zajedno s argumentima.
Iskonski ljudi.
Koji te zagrle riječima.
Koji sebe ostave na trenutak da bi riječima zagrlili tebe. Takvi ljudi su meni u kućicama. Slažem kućice jednu do druge. Da mogu otvoriti vrata i zaviriti u njih kad mi budu trebali. I ljudi i riječi.
Ljudi-ljubavi.
Kad te slome tuđe osude, kad se ne možeš dignuti s poda jer te ostima pikaju po leđima na kojima si nosila cijeli svijet, kad su ti razdrapali svijet u koji si vjerovala i kad znaš da ti nisi taj krivac po kojem gaze, onda su ljudi-ljubavi nešto neizrecivo.
Dalje- ljudi od kojih očekuješ pa se sjetiš da si u životu naučila da ništa ne trebaš očekivati. Ne od drugih.
Onda ljudi koji nestanu. Rasprše se u maglu kao da nikad nisu postojali. Kao da je to što si ih vidjela bilo snovito pa kad se magla digla, ostala je praznina.
Pa ljudi prolaznici.
Oni koji vide sebe. To je tako lijepo- vidiš sebe i čuvaš sebe. Nije lijepo kad tako zanemariš druge oko sebe. Ali ljudi. To su ljudi.
Volim ljude.
A svoje ljude-ljubavi čuvam ispod srca.
Najnoviji komentari