POGLEDI

Pronašla sam u ogledalu svoje različite poglede. Jučer kad sam se sjećala.

Pogledi su bili na kupu ispred očiju i bili su pomiješani. Iz njih sam učila o sebi. Ti su pogledi sasvim različiti, a napravljeni su od mene.

Nekad su bistri i u njima vidiš hladnu planinsku rijeku bez brana i s rakovima koji žive u njoj. Uz tu rijeku volim sjediti jer imam sedamnaest godina i stopala mi nisu hLadna unatoč bistrini i unatoč hladnoći i unatoč mrzlini. I, iako riječ mrzlina ne postoji, meni postoji. Kao što mi postoji veseli zanos uz rijeku, iako ne postoji. Naučila sam, do sada, ako je pogled bistar, onda je ono što vidiš nezamućeno.

Pogledi su nekad ljubičasti. U ljubičastim je pogledima sve obojano i najbolje bi bilo da sve to uzmeš, staviš na stol i škarama oblikuješ mekane oblike za plošnu kolaž-sliku. Mekani su oblici krugovi, naravno. Od trokuta i kvadrata oštrih bridova ne možeš napraviti mekanu sliku, ali možeš od okruglih. A ako su ljubičasti, jednostavno si sretna. Sjediš uz otvoreni prozor, na polici su knjige i prošarane su tvojim prstima od čitanja, pred tobom je mekani tepih i ti na njemu stvaraš mekanu plošnu kolaž-sliku. Plošna je da ne moraš misliti da danas nisi dovoljno lijepa, a slika je jer su sve slike lijepe. Pogotovo kad su od kolaža i ljubičaste su. Ljubičasti ti pogledi dopuštaju da budeš djevojčica i da je tvoj domet s malo škara i puno ljubičastih boja oblikovati sebe. Naučila sam, do sada, ako je pogled ljubičast, onda si sretna.

Pogledi su nekad magleni. Mogu biti i magloviti, ali češće su magleni. Jer je magla nekako manje mutna kad je nježna, kad je maglena. Kad je  magla maglovita, onda te boli. Zato više volim maglene poglede, iako najviše volim kad zaspu pa nema nikakvih. Ne volim ih jer nijedan takav pogled nije miran. Siv je, ne može biti miran. Bode, oštar je, i onda kad je magla samo prolazna, i onda kad je uporna pa ne nestaje, ako se pomakneš. Kad imam magleni pogled, imam bilo koliko godina. Umorna sam, tužna, otkrivena, skrivena, ljutita, pobješnjela, vjerojatno imam PMS, a možda sam nekim očima dopustila da me odvedu. Naučila sam, do sada, ako je pogled siv od magle, onda sam nestala sebi.

Pogledi su nekad od suza. Slani su. Ne mogu ih utješiti papirnate maramice, dlanovi kojima odnosiš suze, podočnjaci koji ih brzo upijaju, obrazi koji im postaju klizište. Suzni su i to je lomljivo. Kad imam suzni pogled, želim da je trenutak od jučer, da je prošao. Da se može opisati pluskvamperfektom ili aoristom, jer je to onda ili pretprošlo ili prošlo svršeno vrijeme. I onda je dobro. Onda je bilo i onda su se suze davno upile i osušile. Naučila sam, do sada, ako je pogled od suza, plakala sam i natečenih ću očiju željeti biti u sutra.

Pogledi su ponekad ljubavni. U njima vidim puno svjetlosti i brižnosti i zagrljaja i želim ih umnažati toliko puno puta dok se ne pretvore u prostranstvo. Njih često mogu uključiti. Kad svira glazba koja me sjeća, kad sam okružena dječjim osmjesima, kad samo dišem, kad koračam gdje mi je dobro, kad upijam miris mora, kad imam moje oko sebe. Moje koje je svoje. Svoje osobe, svoje oči, svoje zagrljaje, svoje koji me tvore. Ljubavne je poglede teško opisati, ali kad ih imam, imam sebe. Njih bez problema mogu povezati s onim što sam naučila.

A ako su nezainteresirani, onda ih ne mogu povezati. Ni s tratinčicama, ni s ljudima, ni s osobama, ni sa svakodnevicom, ni sa sobom. Nezainteresirane poglede ili ću ugasiti ili ću ih pretvoriti u boju, miris ili zvuk. Samo da ne budu tanka crvena crta iza koje ne stoji ništa. Naučila sam, do sada, da nezainteresirani pogledi umiru, ako maknem oči u stranu ili ako kapcima zatrnem takav pogled. Brišem ga. Nestane. Nije moj, jer to nisam ja. Ja u pogledima vidim ljubičaste tratinčice, rijeke za zaljubljivanje, slova u pjesmama i slova na papiru, skrivene letove i tonove i nijanse koji pričaju priče.

Pronašla sam u ogledalu svoje različite poglede. Jučer kad sam se sjećala.

I o sebi sam naučila da je svijet čaroban, ljubičast i pogledi će mi uvijek nacrtati osmijeh.