Vrijeme mijenja ljude!
Ovo je pogrešna tvrdnja koja se mudro uvukla u temeljne postavke ljudi. Upisala se u obrasce ponašanja, uvukla se u jutarnje afirmacije, zamotala oko nogu u postelji, ukorijenila se kao dosadna stjenica. Tvrdnja koju treba slomiti na komadiće.
Kako?
Naglo i samostalno.
Čemu čekati da ti ozbiljna, snažna i svemoćna pojava kao što je Vrijeme razbija tu tvrdnju stavljajući te u situacije okovane težinom?
Ako ne djeluješ samostalno, Vrijeme te nadmudri.
Samo tako! Postane ti loš prijatelj.
Nakrivi svoj pusteni šešir i, kuckajući prstima po površini tvojega mozga, smijulji se trepkajući očima da bolje vidi tvoj očaj, tvoju nemoć, tvoju težinu koja te zakucava u tlo. Zlurado očijuka s tvojim demonima i nagovara ih da te režu na mesne krvave dijelove i šapuću ti kako su ljudi divni i promijenjivi.
I u pravu je – jesu!
Mnogi.
Ali ti poznaješ svoje ljude, jel tako? Poznaješ ljude koji su ti ljubičasti i žuti i ne želiš da se oni mijenjaju. Njih i vrijeme ionako ne stavljaš u istu rečenicu.
Ti želiš promjenu onih ljudi napuhnutih svojim egom, onih sraslih s optužbama i tračevima, onih iskvarenih kao pokvareno jaje u kartonskoj kutiji prekrivenoj zemljom, onih koji su istovjetni tvojim demonima i hodaju ti mislima. Ljudi koji nisu tvoji ljudi, ljudi koji ni ne trebaju biti ljudi. Jer – ako su ljudi ljudima zvijeri, treba ih izbrisati.
To je jako jednostavan postupak.
Uzmeš prozirnu kredu i oko sebe nacrtaš krug. Nikavi ljudi koji se pokreću uz pomoć niske namjere, ne mogu preko prozirnog kruga do tebe. Nije im jasno zašto ne mogu, ali kad vide da su ostali tri metra dalje od tebe, pokunje se i svoju oholu osobinu krenu množiti negdje drugdje. Nekome drugome.
Ili uzmeš mobitel i u Kontaktima pošalješ ih u smeće. Šššš- čuje se dok padaju među otpatke. Ok, ljudi koji se ne mijenjate, nestali ste u rebrastom kontejneru!
Ili staneš pred njih, jer ti tvoje dobro i dragocjeno Vrijeme ne dopušta da ga trošiš na nebitnosti i zato ne sjedneš, pa ih, uz osmijeh i strpljivi ton glasa, samostalno, za vječnost, makneš iz svog vidokruga.
Vrijeme ne mijenja ljude!
Vrijeme ti je vjerni prijatelj koji te uči čudima i čudesima, gura te u pobjede i osnažuje te da ne poklekneš pred svojim demonima. Uči te da budeš svoja i da budeš JA i da ti ništa, niti itko, što ti je preusko ili pretamno ili prebljutavo ne crta gorčinu na usnice.
Ljudi uvijek ostaju kakvi jesu – i ja i ti i tvoji žuti ljudi i tvoji crveni ljudi i svi tvoji crni ili tamnosivkasti ljudi. Preostaje ti da prigrliš Vrijeme i da zajedno stvarate prostranstva, slobodu i velika mora u kojima se može plivati sve dok jedino što ostane ne bude čista i jednostavna sreća.
A loše tvrdnje iz tvrdokornih obrazaca spali šibicom i okruži se sunčanom svjetlošću! Pusti kvarne ljude neka se ne mijenjaju. Ti, svaki put kad nekoga pustiš u njegovu učmalost, postaneš nedodirljivi let leptira. Još malo ljepša i još malo snažnija. Osoba u svojoj čvrstoj koži.
Najnoviji komentari