U gradu na Otoku promatrala sam žene. Zatečena blještavilom, snagom povijesti, kamenom koji su klesali drugi, slabiji, da bi ga stavili da odašilje sjaj vladavine i moći, okružena hrpetinama ljudi koji bezglavo jure ususret nametanjima tisućljeća, da bi dali djelić sebe da ih samelje u danu koji će se sutra preslikati, zatekoh se kako promatram žene.
Interes prebačen iz mojih misli na ulicu, želja da vidim njihovu snagu, susretljivost, osmijehe. Posebnost zatečena u spolu, vjeri, naučenoj normi. Ono što sam udahnula samo je mojoj slici dalo novu, jaču nijansu. Mojoj unutarnjoj borbi smjer prema svjetlosti.
Pred zgradom koja je pisala povijest potrebe žena da uređuju sebe, a muškaraca da dominiraju njihovom ljepotom, sjela sam potpuno bez misli, umorna, sretna, ispunjena. Predamnom su se zavidnom brzinom izmjenjivale limuzine, automobili zatamnjenih stakala, s tjelohraniteljima i napetim vozačima, napetih mišića i tvrdih pogleda. Karoserije i sjaj farova nisu nešto što bi me ikada zaokupilo, privuklo pažnju, ali svijet u njima da.
Svijet nedodirnut okolinom.
Iz automobila su, jedna po jedna, izlazile žene na putu do šoping-meke, na putu da istresu vreće novaca, novčanike toliko pune vrijednošću brojaka da ih stalno zamišljam kao platnene požutjele vreće osmrdjele vremenom nakupljanja novčića u njima, a okružene nekom silom zbog koje ne možeš do njih. Žene toliko različite u dojmovima koje su ostavljale na pločniku, a toliko iste u svojoj izgubljenosti, kolotečini, pokornosti. Pitala sam se jesu li im oči tamne i zamagljene zbog straha pred sobom ili pred drugima?
One su brzim kratkim koracima nestajale u Harrodsu, a mogla sam svaku pratiti po njenom tragu, tragu blještavom od bogatstva, a skliskom od izgubljenosti njih samih. Svaka je bila ogrnuta, stegnuta, sakrivena, svaka je bila različita porijeklom, vjetrom koji je ostajao za njom noseći miris drukčijih kontinenata, svojom intimnom pričom, a ista u svojoj nemoći. Ista u zaključanosti koju donosi bogatstvo, novac i posjedništvo. Svaka zaposjednuta brigom ostalih za nju. Brigom koju one, vjerujem, ne žele.
Meni je taj sat na pločniku u svjetskoj meki donio suživot sa sobom, otrežnjenje od nekih nametnutih pravila, svijest o sreći.
Gledala sam njih, gledala sam sebe.
Vidjela sam kako one naoko imaju sve, mogu kupiti, potrošiti, spiskati vagone novaca i onda se vratiti u zamak okružen bodljikavom žicom, mrkim tjelohraniteljima i pohlepnim muškarcima čija su svojta. Koji smiju dignuti ruku na njih kad požele, smiju ih stjerati u kut, zabraniti, uzeti, smiju ih stisnuti uz zid i zadovoljiti svoj seksualni nagon, kad im se samo prohtije, ne pitajući se, naravno, gdje su one u tom tjelesnom klinču. Sagrađene za njih. Ubijene novcem, prokazane snagom i moći, zavezane i skrivenih lica. Što će im to? Zaboravili su da su oči ogledalo duše. Niti jedne oči koje sam gledala toga popodneva pred Harrodsom nisu bile sretne.
Jedan slučajan odmor, jedno slučajno poslijepodne, mnoštvo prolaznica s jednom ulogom i mnoštvo muškaraca s različitim ulogama, ucrtale su mi još jednu svijest o sebi. Za razliku od njih, ja se moram boriti na putu do sebe, sretna i ojačana.
Tu je pomak moje susretljivosti. Pomak od namještenog osmijeha, praznog pogleda, riječi koje semantički ne pripadaju u trenutak. Nisam susretljiva, više. Kad ne bih skuhala ručak s ljubavlju, zagrlila svoju djecu snagom iz sebe, ispoljila svoju tjelesnost kad i kako mi se hoće, slušala tišinu i pisala zbog niti koje su moj razlog, i kad ne bih osjetila nezaprljanu sreću zbog svojih prijateljica, zbog žena i njihovih nijansi, ne bih bila ja i ne bih bila iskrena. Bila bih konvencionalno susretljiva. A nisam to.
Neću namještati osmijeh, birati riječi i gledati s vjerom. Pure & simple. (Takvošto ne mogu izreći na svom jeziku, a da ostane tako jednostavno.) A jednostavno je biti svoja i biti ja, no beskrajno su zahtjevni svi putevi i rukavci kojima sam došla do ovdje. Do točke s koje sam cijela, gledam oblake nezahvaćene prolaznošću, vjetar s mirisima ljeta, osmijehe u mojim mislima, dosežem samo do onih koje želim, prihvaćam bez nametanja sebe. Do točke s koje moram pogledati unatrag i prisjetiti se gdje sam sve bila.