EMA
Sa svojom crnom razdijeljenom kosom, svojim velikim očima, svojim pravilnim nosom, svojim lakim hodom i svojom vječnom šutnjom, nije li se činila, kao da prolazi kroz život, a da ga se gotovo i ne dotiče, i da nosi na čelu neodređen znak neke uzvišene sudbine?
Gustave Flaubert: Madame Bovary
Ogledalo me gleda velikim staklenim očima. Zvijer beskonačnoga trajanja i sa ždrijelom koje proždire.
Skuhala sam si vruću kavu i usput prolila nekoliko kapljica po kuhinjskim pločicama. Nisam znala gdje je Arf pa sam samo papučom prebrisala mrlje, odnoseći ih na potplatima dalje u život. Da sam potražila krpu za pod, probudila bih ukućane, a najviše od svega to ne želim. Histeričnost vrištanja ili vrišteća histerija je nešto što se smije događati tek nakon moje jutarnje kave.
Dok sam proliveno brisala, odložila šalicu, sjela za kuhinjski stol, shvatila da je šalica ostala na pultu, vratila se po nju, sjela natrag, vratila se po dva meka keksa, kava se ohladila. Osjetila sam navalu bijesa iz dubine želudca, onu gvalju sluzi i žuči koja se od mrvice pretvara u klupko pa u lavinu. I u trenutku borbe s unutrašnjim čudovištem, pronašla sam se pred ogledalom. Zvjerkom koja proždire.
Odvratna sam. Ogledalo me gleda velikim staklenim očima i smije mi se u lice namjerno me čineći bijesnom, ružnom i čudovišnom. Toliko se malo volim da su sve moje primisli vezane uz tu tjelesinu mene samo mutne, tamne i mračne. Sirove. Nema ničega lijepoga u meni. Nema ničega lijepoga na meni. Ja sam turobno stvorenje koje se srami svojega ogledala na zidu dnevne sobe.
Nepočešljana, prljavo raščupana, ne kao kad ti vjetar mrsi kosu na plaži pa si vesela i divlja. Ne, nego siva i masna. U očima gustoća postojanja, mutnost zbog koje te se ogledalo srami. U njima sam sakrila sve ono lijepo što bih mogla biti, ali nisam. Ogledalo opet vidi neke čudnovate hlače od pidžame, široke i rastegnute, na stražnjici pretvorene u viseću vreću. Bez boje, isprane i jadne. Majica na tregere u kojoj spavam jer sam lijena tražiti neki seksi komad pidžame, spuznula je pod ruke, pod pazuhe, pod grudi, tako da se ne vidi jesam li žensko ili lutka za izlog u trgovinama za punije. Koža na prstima je žućkasta i hrapava, od cigareta koje skrivam od ne znam koga, jer sam svjesna da ih nemam skrivati od koga. Nepočupane obrve, otromboljena tjelesina, suha koža s koje se sloj po sloj ljušti nemoć, ljutnja i ostatci potamnjele kože od ljetos.
Ogledalo me tjera da mu se nasmiješim. Pokušava svojim prodornim očima u meni probuditi ljepotu, onu poželjnu ženu za kojom zažviždi poneki muškarac i koja zna hodati u sandalama visokih potpetica. Najradije bih ga razbila tom šalicom ohlađene kave! Razmrljala tamnu tekućinu po tim očima istine i onda se smijala i sebi i ogledalu, vireći kroz pukotine koje bi ostale između razlivenih mrlja i mojih rasplakanih misli. Ali ne mogu uvijek razbijati, ni sebe ni ogledalo, moram ponekad imati snagu biti ona cjelokupna žena kakvu želi svijet, moji ukućani, rečenice sa stranica napisane sudbinske knjige u kojima piše da sam Ema, da se ne mogu raspadati po porama i ušivcima svako jutro, svaki božji dan kad vjetrić ili riječi krivo puhnu, da sam postojeća. Ogledalo mi svojom čarolijom vraća sramežljivi kutak osmijeha u osmijeh i odlučujem mirno odšetati, popiti tu svoju hladnu jutarnju kavu.
Dopustim ogledalu da u meni pronađe onu drugu ja. Onu ja koja je jednoga popodneva prije nekoliko mjeseci u liftu ove zgrade sasvim slučajno nabasala na susjeda s trećega kata, Benjamina iz stana broj tri. I ogledalo i ja pronađemo se kako se u tom trenutku radosnoga sjećanja smješkamo jedno drugome bez zadrške, bez razlivenih mrlji i bez psovki ispljunutih posred skliske površine stakla.
Toga sam popodneva krenula nekuda ili nekamo, noseći neko vedro raspoloženje i pjevnu melodiju u glavi. Zastala sam pred ogledalom u dnevnoj sobi, sjećam se, i bacila pogled na sebe misleći da se u tom trenutku uopće ne zovem Ema. Vitke noge, sandale s potpeticom koja je davala žensku snagu, haljina na preklop, ljubičasta, s umetcima cvijeća ili leptira, nebitna pojedinost. Kosa raščešljana, dovoljno uredna da ne bude divlja, dovoljno divlja da ne bude uredna. Crvenkasti sjajni ruž koji daje prednost, histerija pospremljena u ladicu i progutana zajedno s tabletama za smirenje, moje ruke u kojima nosim želju za dodirom, nošenjem, opipavanjem biti. Ne znam kuda ili kamo sam krenula toga popodneva, ali bila sam Ema.
Najnoviji komentari