Spoznaja te samo dohvati jedne večeri, dok s prijateljicom pijuckaš crno vino. Spoznaja o tome tko si i kamo ideš, kakve su ti boje snovi i zašto ćeš se na svom putu nekoliko puta osvrnuti.
Spoznaje su trenutci kad znaš da nisi uzaludna, kad znaš da postojiš zbog sebe, i da svoje usnice šminkaš sama. U smjehovima i veselosti kojima popraćuješ svoje vlastite spoznaje, leži velika hrpetina samosvijesti kojoj ne znaš porijeklo. Pitaš se, dok gledaš u dno prazne čaše, u kojoj vidiš mora koja si preplivala da bi sada sjedila ovdje gdje jesi, gdje želiš biti, o svemu onome o čemu si mislila i o svim onim krinkama i maskama koje uporno nisi htjela skidati. Kako se postaje osmijeh i pogled koji nije zamućen? Koji sada gleda bez vela i magle, koji je osiromašen od nesuglasica i nemogućnosti?
Najprije moraš dugo, dugo hodati. I posrtati. Posrćući, hvatat ćeš se za baš svaki hladni kamen i okušati njime uništiti svoj korak. Baš svaki hladni kamen postat će ti prepreka u koju ćeš se neminovno spoticati. Uzmeš ga, ugriješ u dlanovima, obgrliš ga svojim postojanjem … da bi se sprijateljila s njim. Naravno da možeš prihvatiti svaki hladni kamen, prihvaćanjem postaje sasvim mekan, podatan, sasvim od tuge i razočaranosti pa ga onda možeš ugrijati i baciti daleko. U svakom je neki tvoj mali detalj, nego odmicanje od ja, neko razočaranje. Kad ga svedeš na mekoću, rastopi se, nestane, i put postaje sve čišći. Hodaš i smiješ se vjetru.
Dođeš do provalije i samo gledaš na drugu stranu. S druge strane si ti i vidiš sjaj i oči. Vidiš sreću koju ne možeš dostići zbog te proklete provalije. Ne znaš, jer si tek počela hodati, da bi je mogla samo prekoračiti. Ne znaš, misliš da najprije moraš svima i svakome reći riječi koje su ti teške i olovne. Sjedneš s nogama koje vise nad prazninom, sa spuštenim trepavicama, vlažnima od suza nemoći i misliš da nikad nećeš biti ona druga, ona sretna, ona ti s druge strane.
Posustaneš. Pustiš svijetu da te oplete. Da te vrati natrag po putu od hladnoga kamenja samo da bi ti se smijao ravno u lice.
Ili ne posustaneš, jer se sjetiš da imaš ime i da je samo tvoje. Digneš se i skočiš. I osjetiš da je tvoja snaga toliko moćna da se ne može mjeriti s mišićima od vježbanja ili olovnim okovima, daje ti i krila i zvijezde i svemir i pretvoriš se u one smjehove, osmijehe, oči i dodire od kojih si sretna. Spoznaja da možeš biti ona ja s druge strane provalije i da ne postoji prometnik koji će ti narediti u kojem smjeru moraš ići, velika je kao morsko prostranstvo.
Pijuckaš vino. Smiješ se. Spoznaja je s tobom i u tebi. Nemaš kočnicu, imaš snagu za prekoračivanje provalije. Snagu koju si nacrtala svojom samosvijesti. Imaš sreću i pravo na nju, i pravo na sebe.
Plešeš. Vjetar se čuje samo u odjecima koraka.
