Riječ put asocira me na put kojim se dalje ide. Ali put je toliko puno više od same riječi. Put je osjećaj.
Put može biti prašnjav i kroz mreže paučine voditi do udaljene plaže na nenapučenom otoku. Taj put ti zamrlja oči prašinom i moraš se stalno saginjati da izbjegneš paučinu no dovede te do mjesta s kojeg vidiš dalje. Sjedneš na vruć i sklizak kamen i gledaš preda se. Noge smjestiš u plićak mora, a vidiš pučinu. Nema nikakvih prepreka pogledu. Put kojim se dalje ide.
Put može biti pokriven tek napadalim svježim snijegom. Škripi ti po nogama. Počinješ trčati i krećeš se sve sporije, prštiš od smijeha. Pahuljice na tvom licu tope se od smijeha; od smijeha im je toplo, ne od tvog zagrijanog lica. Trčiš i stižeš na rub puta, pred tobom se prostire ogromna bijela ledina. Svjetluca. Nije dodirnuta nikakvim tragovima. Put kojim se dalje ide.
Put može biti krivudav, prepun kamenčića i odronutih stijena i njime se penješ sve više. Zavijutke na putu pobjeđuješ izdisanjem mješavine psovki i ‘mogu ja to’ floskulama. Penješ se, zastajkuješ, pred tobom je samo još nekoliko uspona i pokoja stuba skucana od obrađenog debla i zaravnjenog šljunka. Penješ se. Na vrhu se prostire pogled na sve četiri strane svijeta. I još na barem četiri, jer sigurno ih ima više. Strana i svjetova. U tebi i oko tebe. Prvo dišeš, a onda dugo promatraš. Na vrhu si puta kojim se dalje ide.
Put može voditi kroz tunel. Miriše na plijesan i koraci ti upadaju u lokve nastale od vlage koja kaplje s oblog svoda. Hodaš polako pa požuriš. Osjećaš miris ustajalosti pa te zbunjuje jer ne znaš bi li zato stala ili požurila korak. Ugledaš svjetlost dana i požuriš. Na kraju tunela čeka te prostranstvo. Lijevo i desno su ceste, njima svijet juri ganjajući svoje poslove, a ti stojiš na kraju tunela i pred sobom vidiš prostranstvo. Prostranstvo prepuno sive boje za koju ti treba samo kist. Put kojim se dalje ide.
Put može biti ljubav. Tjera te misliti. Tjera te osjećati. Tjera te da razumiješ druge i sebe. Da kreneš hodati pravim putem. Put kojim ćeš sigurno stići tamo gdje trebaš stići. Kad bolje razmislim, to je jedini pravi put. Svim drugim putovima hodaš do nekog cilja, do pronalazaka. A onda sve što tamo nađeš prigrliš i prestaneš hodati. Počinješ živjeti. Više ne ideš dalje, sad si tu i pustiš da putevi sami idu. S ljubavlju i kao ljubav.
Najnoviji komentari