U maglovita se jutra nadamnom stvara neka srebrnkasta koprena, pokrivajući moje misli i čineći ih uspavanima. U maglovita jutra poželim ostati uljuljana sa svojim snovima, trudeći se da traju što dulje, da budem sjeverna i topla. U maglovita jutra trudim se da mi svijet poprimi boje, ne da to srebro, bjelina i gustoća stvore dojam bijega.
Nikamo ne bježim. Ovaj svijet, ovako stvoren za mene, može u naručje primiti sve moje bjegove i strahove, sva moja jutra, maglovita, snena ili sunčana i mirisna, može ih zakutriti i stjerati u kut, može ih viknuti preko prozora da se čuju u svim mojim daljinama, može ih izravnati s trajanjem. Samo ako mu dopustim.
Moj je svijet stvoren za mene, i sve njegove čestice ovdje se plode potaknute mojim mislima, osjećajima i doživljajima. Kao čestice lirske pjesme – osnovne značajke bez kojih nema postojanja, nema pjesme. Pitam se treba li te čestice razlikovati ili ih treba skupiti u istu čašu pa da onda ta čaša bude sreća? Možeš li biti i trajati, a da tvoj pogled uvijek zastane na istom obronku, na istom snu, u istom pitanju? Ovisi li to stvarno o sreći?
Sreća je povezana s trajanjem, sa svijetom koji sam sama zavezala samo za sebe, za sebe i na sebe. Moja je sreća obojana i sunčana, ne mogu joj dopustiti da u maglovitom jutru ne osjeti živost, da u strmoglavom padu nekog nemilog događaja potpuno zaboravi na sebe. Čestice od kojih je moja sreća građena toliko su jako ja, kao mjehurići, da ne mogu prihvatiti da ona ovisi o bilo kakvom vanjskom utjecaju. Živim je u sebi. Mjehurić sa sličicom, osjećajem trajanja, u koji se može puhnuti i otpuhnuti ga daleko, ako je smežuran ili je sličica u njemu iskrivljena, ali na kraju mi se ipak vrati. I što bih onda trebala? Pustiti svoj vlastiti mjehurić da ga vjetar otpuhuje daleko od mene i da onda taj djelić mojega ja ovisi o nekome ili nečemu drugome? To je trajanje, put, kojim kročiš, bez obzira na jutro ili bijeg, bez obzira na neobojenost ili prozirnost, put je samo tvoj. Sreća na njemu nije odvojeni predmet koji će ti pokazati u kojem smjeru trebaš krenuti. Nema tu putokaza. Pogotovo putokaza za sreću.
Moji su mjehurići svakakvih veličina, boja i prozirnosti. U mnoge možeš zaviriti izvana, vide se osmjesi, glazba i oči. Vide se pogledi, moje riječi, moje čestice za igru. U mnoge sam puhnula čim su se počinjali stvarati, jer sam odmah na početku osjećala da su otežani i da će se ubrzo pretvoriti u kišni oblak, usput i tmuran i siv. Iz takvog oblaka padaju suzne kiše. Otpuhivala sam te mjehuriće da ne bih bila manje sretna. I mogla sam dalje hodati s kišobranom nasmiješenih loptica, i veseliti se danu, trajanju i poljupcima. U nekom trenutku bila bih sklopila kišobran, jer sam bila stvarno ja, zadovoljna i postojana. I onda bi strmoglavo krenula kiša meteora, iz onog tmurnog oblaka u koji sam otpuhnula sve one guste mjehuriće u stvaranju. Dostizalo bi me vlastito odmicanje od istine. Kapalo bi po meni, udaralo me, treštalo oko mene, gubila bih svoja vjerovanja. Sreća bi se raspala i zaogrnula oko mene i pretvorila se u oštre suprotnosti.
Naučila sam puštati svaki svoj mjehurić. U maglovito jutro, kad počnem s rastezanjem sjećanja, mjehurići budu svakakvi. I svi oni čine moju sreću. Ne dopuštam da ona ovisi o bilo kome, osim meni. Svaku svoju misao, osjećaj, uspomenu, zagrljaj i notu, prigrljujem i prihvaćam onakvom kakva jest. Ako i nije u boji, ako i nije topla, ako i nije rasplesana, bit će. Učinit ću svako svoje buđenje, maglovito jutro, srebrnkastost u valovima kose i osmijeh izvučen iz trajanja sretnim. Svako. Jer moje čestice i moji mjehurići nikada ne mogu ovisiti o bilo čijem glasu, tonu ili šutnji. Ne više. I ne ikad.
U maglovita jutra nada mnom se stvara srebrnkasta koprena, pokrivajući moje misli i čineći ih uspavanima. U maglovita jutra poželim ostati uljuljana sa svojim snovima, trudeći se da traju što dulje, da budem sjeverna i topla. U maglovita jutra trudim se da mi svijet poprimi boje, ne da to srebro, bjelina i gustoća stvore dojam bijega. I onda se sjetim da sam ja ja i da je moja sreća moje trajanje. Pa ustanem s osmijehom i dobrom glazbom u sebi, i prigrljujem sreću, prigrljujem sebe.
Najnoviji komentari