Volim kad mi dan započne uz kavicu i neuravnoteženi telefonski razgovor s najdražom prijateljicom ili kad se opustim tipkajući, guglajući, čitajući… Kako to obično biva, djeca istovremeno urlaju, rade kolutove po velikom krevetu, skaču u dalj do crte na tepihu ili se jednostavno svađaju jer su si međusobno užasno glupi. Ja usputno dobacujem koju povišenu špotanciju i redovito samo čujem tiho cerekanje ili potpuno ignoriranje. U nekom trenutku odlučujem da me se sad to baš ne tiče i nastavljam svoju ugodnu kozeriju, isključujem sve slušne kanale osim onih namijenjenih traču, raspodjeli smiješnih i manje smiješnih događaja, nostalgičnom sjećanju … i uživam … Uskoro zavlada potpuna tišina. Više nigdje nema šumova, udaraca, hihota. Brzinski se vraćam u položaj mame, vičem, zovem, ljuta sam. Opet su me natjerali da odustanem od svog sitnog zadovoljstva i u časku se pretvorim natrag u full-time mamu.
Naravno da se ne odazivaju na pozive. Iza svakih ih vrata nema. Ispod svakog ih stola nema. Iza nijedne ih zavjese nema, ni u tepih se nisu zamotali, a nisu ni na ormaru ni iza kreveta ni u tuš-kabini. Obzirom da igram njihovu igru, ormare ostavljam za kraj. Obožavam kad ih pronađem između jakni i kaputa jer meni prvo kroz glavu prođe slika sebe kako peglam zgužvanu odjeću, a njima razočaranje što sam ih opet pronašla. Već su veliki, ne mogu vjerovati da još uvijek misle da ih neću pronaći! Nekad su samo zažmirili i bili uvjereni da su mi se sakrili, a sad, iako znaju da znam da su tamo, ipak očekuju da ih ne pronađem. Samo, lukavci su promijenili taktiku. Čim ih otkrijem, počinju se svađati. Znaju da mrzim biti sudac i mrzim im se uvlačiti u svađe pa ih stoga namjerno stvore i cerekajući mi bacaju loptice čekajući moju navalu bijesa. Vrlo su elokventni na riječima, pa započnu ovako:
A.:– Glupa si, zašto si pronašla prvo mene!
Ja: – Ne možeš mi govoriti da sam glupa.
B.: – Jesi, glupa si, trebala si prvo njega pronaći.
Ja: – Ne želim da se tako razgovaraš sa mnom.
A.:– Ne možemo se ni normalno sakriti, a ti sve odmah skužiš.
Ja: – Zašto se uporno skrivate na istom mjestu kad znate da ću vas pronaći?
B.:– Kakva si ti to mama kad nam ne daš da ulazimo u ormare!
Ja:– Sad je dosta, pospremite taj kaos oko sebe.
B.:– Ja to nisam napravila.
Ja: – Zajedno ćete pospremiti.
A.:– E, baš nećemo! Ja neću! Ona je rastresla ovu kutiju!
B.:– Nisam baš!
A.:– Jesi. Ne laži!
Ja: – Lažeš, raste ti nos!
B.: – Mama, ti si stvarno glupa, samo Pinokiju raste nos!
* * *
Sutra ćemo početi ispočetka. Ovaj će događaj biti prvi na liniji jadanja, a svojoj ću prijateljici reći kako jedva čekam da nas prođu boleštine i da opet krenemo svatko u svoju instituciju. Nadam se da se sutra neće igrati Legende o medvjedu, epizode u kojoj Kenai postaje medvjed i visi naglavačke sa stabla. Ne bih podnijela objašnjenje o svojoj gluposti i Kenaiovom bitku.
Najnoviji komentari