Možeš se izgubiti u mislima. Možeš se izgubiti u mašti. U nekoj situaciji koja poprima obrise Armagedona, ili u običnoj, svakodnevnoj, kad na blagajni velike trgovine nemaš pokrića na kartici. Na svakakve se načine možeš izgubiti, a da najčešće ni ne znaš da si izgubljena.
Kad govorimo o gubljenju ili gubitku, najčešće zamišljamo predmete s rubovima, oblicima, u bojama, s nekom posebnošću. Gubimo novčanike, gumice za kosu, vizitke, gubimo ceduljice s telefonskim brojevima i bilješkama koje ne smijemo zaboraviti. Ali gubimo i pamet, sigurnost, emocije, kontakte. Gubimo i glas, stav, ponekad kile. Dotičemo vlastitu izgubljenost u trenutcima kojima bismo htjele pobjeći.
Zamišljam je kao odgovor na neke stare pjesme, neke stare misli, neke stare propuste. Tu izgubljenost. Nekih dana mi je tako bliska da postajemo jedno, ja sam izgubljena ovdje i izgubila sam sebe. Izgubljena od sebe. Gubitak šava koji je ne okupu držao dijelove mene, moje prošlosti, moje poljupce, moja veselja. Šav se otpara, izgubim sjećanje, i onda sam izgubljenija. Bez toga postajem prazna i krhka, bez toga nemam u glavi crteže, note ni osmijehe. Bez svojih izgubljenih trenutaka rušim se kao kula od karata. Lagano, nečujno, ali prebrzo.
Tragam za svojim značenjima. Značajima. Zatičem se u zaustavljenim sekvencama vlastitoga življenja i snimam film još jednom. Dignem znak za početak snimanja, i u novoj sceni glumim drukčije. Rola se vrti u sasvim novim smjerovima. I pronađem se; maštam, sanjarim i postajem živa.
Sekvenca 1: Stojim, pred sobom vidim vrhove svojih ljetnih cipela. Tavan, miris svježega rublja. Kvačice u boji. Lepet tkanine je tako lagan da mislim da čujem otkucaje svoga srca jače. U trenutku kad ugledam sivost plavih očiju pred sobom, vedrih, dubokih, s prepoznavanjem, radim još jedan korak.
Sekvenca 2: Glazbene note žestokim se ritmom odbijaju o zidove i strop, posteljina je zgužvana jer smo slušali stihove, počinjem plesati. Plešemo, smijeh odjekuje, prštim, moje veselje je moja izgubljenost. Kosa je neka duga, neka kratka, obrnuto je. Ovaj puta se ne naginjem leđima prema podu, u ubrzanom plesnom pokretu.
Sekvenca 3: Bura je zaustavila brodove, čemprese, ljude u pokretu. Inje se hvata za moj ovratnik, drhtim, od hladnoće. Nedovoljno sam zagrijana, praznina je, iako mislim da mi je poklonjen jedan svemir. Odlučujem ostati, ne prelazim morski kanal, zaustavljam strast.
Sekvenca 4: Na ulazu zvono. Gledam kroz prorez na vratima, istodobno osjećajući zabrinutost i radost. Pričam, preusmjeravam misli, opipavam bilo. Vjerujem sebi i jednom zauvijek zatvaram vrata treskom.
Sekvenca 5: Isprobavanje. Govorenje nevrijednih riječi, u izgubljenosti od pravih. Postavljanje upitnika i preusmjeravanje pažnje. Gubljenje na važnosti. Trenutak nestaje, iako sam bila spremna na rizik, noseći ga u naručju, spremna baciti im pred noge sve što zaista mislim, sve što jesam, sve što hoću biti. Jedan drukčiji klik i bilo bi dovoljno. Pritišćem delete.
Izgubljenost se može definirati na mnogo načina. Moj način je vrtlog sekvenci, trajanje u paralelnim svjetovima, snaga bez prevlasti i porihtavanja pobjednika. Smijeh i sreća. Pronalazak.
Najnoviji komentari