Naposljetku, kad počneš disati, skupiš svoje ruke i u otvorene šake primiš misli. Misli oslobođene od olova. Od okretanja glave na drugu stranu. Od neiskrenosti. Od spašavanja sebe onih koji su miljama daleko od tebe, koji sjede na rubovima nekih drugih svjetova i prstom pokazuju prema tebi. Od površnosti koja je tako opasna. Površnost nekih misli koje se stvore u trenu bez snage opasna je kao strelica ubodena ravno u srce.
Misli obojane sunčanom jeseni i potpuno iscijeđene od otrova, od krvi koja teče sa strelica.
Moje su misli dobile žutu boju jeseni jer mi se nasmiju ujutro iz mojih otvorenih šaka da bi mi rekle dobrojutro, da bi mi na kut osmijeha stavile toplinu sunčanosti. Moje su misli poletjele iz topline mojih šaka da bi zagrlile ljude-ljubavi. Da bi im šapnule hvala što niste jesenskim gležnjačama gazili po mojim leđima. I hvala što ste ljudske površnosti stavili postrance da biste bili sa mnom, da biste rastvorili moje šake kako biste svojim zagrljajem omogućili moj. Moje su misli od misli postale osmijeh, postale su satiranje, postale su prijedlozi koje ćemo dodati tamo gdje se prijateljstva pišu velikim P. Do onih na rubu svjetova ne dopiru, svoju sunčanost i toplinu rasplinu po onima koji su blizu, koji su u zagrljaju. Više od toga ne mogu raširiti šake, više od toga ne želim, više od toga ne trebam. Trebam tu sunčanu boju jesenskog dana koja mi vraća slovo po slovo sreće i slovo po slova mojega imena.
Najnoviji komentari