SPAVAJ MIRNO

U jednom trenutku bol postane konstanta.

Kad izgubiš osobu koja je cijeli život tvoj stup na koji se vješaš dok si dijete kao po granama najrazgranatijeg stabla, pod kojim sjediš naslonjena i uplakana radi ratova u svijetu ili jer te neki plavooki u noćnom izlasku ne primjećuje, na koji se naslanjaš dok ogovarate televizijske emisije i vremenske prognoze, uz koji nebrojeno puta u životu stojiš jer je među vama more zajedničkog pogleda na ono okolo. Stup koji loviš na stubama trgovačkog centra kad je stup postao porozan. Bol postane konstanta.

I nije to ona bol koja te probode u leđima kad naglo ustaneš ili ti bljesne u glavi prije nastupa višesatne migrene, to je bol koja postane tvoja koža. Ispod kože uvijek ima mjesta za još malo tjelesne masti ili suvišne vode ili za stanice koje se razbolijevaju, ali ima mjesta i za bol. Uđe u tebe i položi se ispod tvoje kože i diše kroz pore na koži, hrani se svakim shvaćanjem nedostajanja, svakom suzom koja krene jer ugledaš asocijaciju, svakom fotkom i korakom negdje gdje su nekad koračale četiri noge. Bol se uopće ne napuhne, uđe i nastani se, postane dio tebe kao da si rođena s njom. Ne sliči ni na što od ranije. Konstanta je. Mislim da joj je najjača uloga da te u svakoj radosti podsjeti tko ti nedostaje i kojom količinom.

Svjesno, kad se pogledam i još uvijek vidim naslage tuge, jer rano je, tata možda još putuje, traži svoje mjesto, grli nas u našim snovima, na tim je naslagama normalna opipljiva smežurana tuga i svjesno joj se nasmiješim. On zna, negdje. Ali nesvjesno – drhturim, na rubu sam mučnine, voljela bih vratiti prokleto vrijeme, voljela bih da sam mogla uliti snagu k njemu, među njegove oslabljene otkucaje i dezorijentirane poglede, nesvjesno – ne mogu oprostiti životu. Nesvjesno, moja će konstanta stalno tražiti ponos. Ne ponos koji napišeš u školsku zadaćnicu malim početnim slovom, nego ponos u tatinim beskrajno plavim očima. Prema svemu što sam ikada napravila, jer od svake moje sitnice, tata je u sebi izgradio ponos. Koga ću nazvati da čujem tu zvonkost koja se odbija iz slušalice kao jeka?

U jednom trenutku bol je postala konstanta.

I nije srž ovoga teksta žalost ili srcedrapateljska poruka, srž je ljubav.

Ljubav koja se, kao bol, može umnožiti pod kožu, a može se i rasplinuti među oblake, nitko mi je nikad neće uzeti. Spavaj mirno, tata!