Ono što svakodnevno živimo, gledamo i učimo same sebe, jer želimo biti samosvjesne, pravedne, mudre i malo manje bijesne na svaku sitničavu sitnicu, naša djeca znaju po defaultu. Odnosno, onu našu bojazan da se nismo dovoljno posvetile nekom djetetovom trenutku ili da smo trebale napraviti drukčije, djeca uopće ne vide i ne doživljavaju kao mi. Mi mame se, čim otvorimo oči, zapitamo hoćemo li jutrošnje jutro pregurati bez nesuvislih riječi, bez vikanja na pospance jervećkasnimoatisejošnisinipomaknuo, bez prolivene kave jer me malena princeza gurnula u prolazu dok je žmirećki išla na zahod, bez zaboravljene maskare samo na lijevom oku, bez zametnutih ključeva automobila (koji, hvala nebesima, u zimsko jutro treba još i očistiti!), bez nagovaranja, divljanja, vikanja, plakanja, cmizdrenja, navlačenja i odijevanja napreskokce … a našoj djeci ne pada napamet takva prizemna briga. Oni, dok još spavaju, znaju da će sve biti dobro i da njihova mama neće zakazati. Znaju da ćemo mi opet progurati to jutro, da ne mislimo ozbiljno sve ono što im usmeno podijelimo, da smo samo malo neudsredotočene na njihove trenutne potrebe, ali da ćemo im to već nekako i već jednom nadoknaditi.
Stoga mi B. često udijeli jednu mudru, u njezinom stilu djevojčice od četiri i kusur: Mama, danas sam odlučila biti dobra! – Super, draga, govorim dok jednom rukom grabim med za imunitet (s kojim onda trčim po stanu (a med se cijedi) ne bih li uhvatila barem jedno koje će to progutati), a drugom iz njezine palete boja biram potkošulju za koju neće odlučiti da ne odgovara njezinom današnjem outfittu. Ali ti si uvijek dobra! Jesam, dok malo ne podivljam! Eto, ona zna podivljati, i zna da je podivljala i zna da ću joj ja, koiko god puta ona podivljala, reći da je dobra. A tko zna, možda i zna da mi je tom svojom izjavom uljepšala jutro i da se nisam više grizla zbog svega onoga s početka ove priče. Djeca znaju da nismo supermenice i da će i naši loši trenuci proći.
A R. je još dublje razmišljao neki dan kad je svojoj mami postavio jedno od tih pitanja! Jedno od legendarnih. Dok je mama sjeckala mrkvu, ispirala čaše, natrpavala perilicu, gulila krumpire i radila još sto istovremenih radnji, kao što to samo mame mogu, on je odlučio s njom podijeliti svoje nedoumice. Mama, meni nije jasno kako ti znaš, kad ja nacrtam neki crtež, da je taj crtež super i baš lijep, kad ga uopće nisi pogledala?! Ti mi uvijek kažeš da je jako dobar, a i dalje radiš nešto po kuhinji. Ja ne kužim, zar mame mogu vidjeti i ono što obični ljudi ne vide? Zaključak: naša djeca znaju da smo svemoguće!
Najnoviji komentari