Opipljivo vidim žurbu marketinških pucnjeva u mozgove ljudi koji postaju zatvorene čahure pokretane silama nasrtljivih reklama i trikova.
Čahure bez sebe, u mislima im piše ‘što još nužno trebam da kad otvorim vrećice budem sretan’, a ruke im i korake pokreće silina društva koje je na izmaku od pameti, koje postaje vreva zgužvanih ljudi bez sreće…
Pogledi su im uprti u pločnike. Razlijevaju se pukotinama asfalta, razbijaju o rubove, pretvore se u bjelinu na pješačkom prijelazu ili u krivulju pod nogama. Takvi pogledi nemaju boju, bezlični su. Koraci su otežali od protoka življenja, tromi su, klimaju se, bježe od stvarnosti. Glave su sve iste, kao glave lutaka na tvorničkoj traci s rupama za umetke kose i s ocrtanim rubovima usnica. Tjelesa. Idu. Bježe. Žure. Društvo upakirano u lažne pakete s ukrasnim mašnicama.
Na reklamnim zaslonima je crni petak i tjelesa s onim pogledima i onim glavama i onako koračajući jure ne bi li kupili sreću.
Razmišljam o snazi ljudskog nagona. Što sve te ljude tjera kupovini sreće. Hoće li lažnih sedamdeset posto na izlogu donijeti sreću? I kakvu? Tko je ikada kupio sreću u trgovinama gdje vladaju marketinški trikovi i gdje se ljudi s namjerom svode na praznoglave potrošače? Kad smo postali tako površne hodajuće figure?
Sreća treba imati oblik, biti opipljiva kad zažmiriš, inače je jednaka rosi, koja kapne i nestane s vlati, jednaka dimu koji ode i sljubi se s oblakom, jednaka lahoru koji osjetiš na obrazu, jednaka zimskom dahu na jutarnjem staklu automobila na kojem prstima možeš nacrtati srce.
Sreću ne možeš kupiti na popustu, ne možeš je odmotati na radnom stolu, isprobati je pred ogledalom i biti sretan čovjek.
Meni je sreća kao djevojčica koja hoda uz tebe, drži te za ruku i smije se s tobom. Kao novo prijateljstvo koje se piše velikim P. Kao ples. Kao zagrljaji s ljudima koje poznaješ trideset i kusur godina. Kao telefonski razgovor s bratom, bez suvišnosti. Kao neopisiva lakoća postojanja dok gledam svoju djecu koja svoju sreću broje svojim taktovima i tonovima, znajući da je neće pokušati kupiti na akciji. Meni je sreća kad mi kažeš ‘samo je nebo granica’. Neminovno, ne možeš je staviti u kutiju, ni u izlog, ni na reklamni letak.
I ta tjelesa, ti nepregledni otežali koraci i ti neprebojivi pogledi uprti u podove, nadam se, možda znaju napisati svoju sreću. Ali možemo li nagriženo umorno društvo spojiti s vrijednostima i zahvalnošću i crne petke, marketinške pucnjeve i prazna obećanja u izlozima pretvoriti u prolaznu nebitnost? Ne znam, dok gledam i brojim, puno mi se snažnijom čini sila koja nas sve upakirava u lažne svjetlucave pakete. Hoće li pobijediti svijest pa sreća?
Meni da, idem pijuckati svoju običnu crnu kavu s najljepšim pogledom s mjesta gdje sreća nema nikakav upitnik.
Najnoviji komentari