Kad posegneš u svoju sebe, moglo bi se dogoditi da zaranjaš u muljevitu vodu, prošaranu nitima algi, morskih trava i odsjajima svjetlucavih ljuski.
Ljuske na ribama, njihova koža, odličan su obrambeni zid od grabljivaca, grabežljivaca, od predatora koji polažu pravo na njihova tijela. One bježe od takvih, ne daju im se, ljuske su im skliske, a one su malene. Ne možeš ih uloviti u ruku, ne možeš ih obuhvatiti šakom, skliznu ti, odnoseći sjaj ljuske i pobjednički izraz u zubima. Sasvim je onda očito da nemaš ljusku, da ta sjajna koža na dnu tebe nije tvoja. Samo bi je htjela imati.
A tvoja je, ljudska, koža mekana. Svaki se urez na njoj vidi. Svaka bora, pora, izbočina, udubina, svaka ješka, svaka modrica, svaka mijena i promjena. Sve, na mekanoj površini vlastitog obrambenog štita. S kožom, bez kože, bez ljuske, s personificiranom ljuskom, maskom iz maskerate, tvoj pokušaj dosezanja svoje sebe proces je usko povezan s preobražajima i odlukama, pogrešnima, energičnima, vedrima, nepromišljenima.
Kad posegneš u svoju sebe, moraš stati pred ogledalo. U njemu će se zrcaliti tvoja koža i od pogleda na nju, nećeš više zaranjati dublje. Dogodit će se nestanak ljuski, svjetlucavosti i bježanja. U ogledalu će biti još jedna ti.
Ja joj bježim. Kad stanem pred ogledalo, mene tamo nema.
Najprije žmirim. Zatvaram oči, onda ih usporeno vraćam u pogled, polako podižući jednu po jednu trepavicu. Otkrivam vizuru, sve je sjenovito pod maskarom podebljanim trepavicama, izgleda kao kad u osunčano ljetno jutro razmičeš platnene zastore. Pogled zadržavam ispod zgusnutih trepavica, prilazim odozdo, da mi perspektiva bude poljuljana. Da ne otvorim oči prenaglo i sudarim se s odrazom koji ne prepoznajem. Ovako je lakše, djelić po djelić, dok dnevni otkucaji ne orose ogledalo pa slika postane mutna. Kad zaustavim vid na svojim zjenicama, otkucaji srca postaju ubrzani. Moram se prepoznavati.
Vidim nekoga koga tako teško volim. Lice žene, godina i smijeha, lice odrastanja i ljubljenja, lice sa sjenom. Treba mi vrijeme da to lice povežem sa sobom, da mu odam priznanje i radost. Proviruju bore i naslage, podočnjaci od dnevnih previranja, trčanja i življenja. Ponekad mislim da već s tim licem staje sve ono što je moglo do tada ili od tada krenuti u dugom smjeru. Kao da iza lica ne postoji ništa, kao da lice, kao rastegnuta gumena maska, stoji samo, odvojeno od tijela, i nema kontakt s postojanjem. Zato ga ocrtavam, radim mu brzopotezne obrise da dobije svoju veličanstvenost, ubrzano ocrtam liniju lijevog oka Master drama olovkom, pa liniju desnog oka, pa kapnem shimer sjenilo, što god to značilo, pa to lice postane puderasto, tonirano i vedro. Lice sa sjenom. Upalim neonsku svjetiljku, sjena se, kao magla, raspline. Lice koje me gleda postaje prihvatljivo. Još poneka pojedinost bojom, sjajem, mimikom i mogu ponosito stajati i dalje pred ogledalom, s licem koje se smiješi i s cijelim tijelom ispod njega koje treba pogledati. Tu se odvajam od svoje sebe, opet.
Ne mogu gledati i ne vidjeti, odnosno vidjeti, a ne gledati. Ogledalo je samo predmet, samo skliska tvar, ali bogata. Sve svjetlucavo, odrazno, srebrnkasto i našminkano u tom ogledalu dobiva sliku izmišljotine. Otud to bogatstvo činjenicama i istinama… ogledalo možda naizgled djeluje površno i samo visi na zidu i ponekad ga treba prebrisati Arfom za staklo, ali iza njegove vanjštine krije se istina i priča. Kao i iza mojega lica i svega što se nalazi ispod njega.
Nakon otežanog odizanja trepavica s pogleda, taj, moj pogled, ostaje na licu. Smiješim mu se, smiješim se maski. Sve ispod linije vrata još je neistraženo područje. Zaranjanje u muljevitu vodu, svjetlucanje ljuski koje se mogu smicati pokretom šake, ali samo ako u tu šaku uhvatiš ribu. Mrtvu. Što ja trebam uhvatiti u šaku da počnem skidati svoju ljusku, dio po dio, djelić po djelić, da mogu stati pred ogledalo u hodniku, pogledati tu svoju sebe i znati da sam ja i znati da sam svoja?
Najnoviji komentari