Počelo je ovako: moja me intuicija zagrlila, savijala i upozoravala dan za danom, tjedan za tjednom – Stani! Tko si ti?
T.K.O. s i T i ?
Bockala me po listovima, bubnjala mi po licu, kucala u sljepoočicama, razmazivala me do nemoći. Moja intuicija, moja ja.
Listovi su mi postali olovni, nisam se više ujutro mogla ustati s lakoćom. Nisam se mogla sjetiti dobrog razloga za ustajanjem i vožnjom do škole. A tako sam voljela školu. Svoju školu. Prigrlila sam ju kao svoju jer je baš svaka energija tamo, a bilo ih je nebrojeno puno, bila meni kako treba. Lagala sam si, sve do jednog jutra kad je započelo bockanje u listovima. Ne sitno – trgajuće. I vukla sam ga dan za danom.
U sljepoočicama je tinjala bol koja je donosila omaglicu, vrtoglavicu, povremeno sljepilo. Glavu bih u tim trenutcima mogla otšaraftiti s vrata i staviti pod ruku. Jer mi nije služila. A bilo ih je sve više, tih trenutaka.
Nemoć me razboljela do kraja.
Slomila sam se. Razlila sam se do neprepoznatljivosti. I onda sam stala. Bolesna i nemoćna, prozirna točka u zraku.
Ti neki tjedni kad sam bila bolesna donijeli su mi obrat. Znaš ono kad te nešto jako razveseli pa mala ti u tvom želucu radi premete od sreće? (Ako ne znaš – probaj!) Tako je mala ja u meni radila premete i ja sam počela slušati sebe. Kakva dobra odluka… Odvela me na težak put, ali na kraju je svakog puta svjetlost. I svijetli na najjače. Iznad mene je stalno stajalo – Tko si ti? i ja sam si sve više dopuštala odgovor.
Nije teško. Ali donosi promjene. Boli kao kad se slučajno napikneš na špenadlu. Naglo, jako i do krvi.
Promjena se nije dogodila naglo. Iako sam, slušajući svoju intuiciju, dugo vremena znala da završavam jedno poglavlje, ipak sam se trebala najprije opeći, ispeći, onemoćati i razočarati se. Unaprijed sam znala što slijedi, osluškivala sam korake i čekala.
Morala sam primiti zadnje zakucavanje.
Znate li kako je lako iskonstruirati priču? Staviti žig na osobu. Ubiti svako povjerenje. Uzeti zloću i nakane i pustiti ih kao istinu? Izbrisati sve pokretačke i stabilne ljubavi koje su pokretale promjene? Užasno je lako. Jednom ću vam ispričati kako.
Jednoga jutra više nisam željela natrag. I to je jedina istina. Iza mene, na onom mjestu koje sam voljela, zasigurno ostaju sitne duše koje smišljaju zamke i naklapanja i one druge, koje udahnu, izdahnu i nastave tamo gdje smo stali. Kako god. Ja sam se jedno jutro probudila i bila sam slobodna. Sloboda je najljepša boja.
Postala sam sebi prepoznatljiva čvrsta točka na zemlji.
