B. uvijek nađe izgovor da još malo ostane budna.
Sjećam se, divili smo joj se kad je imala godinu i još malo jer bi veselo odmarširala u svoj krevetić nosivši neku slikovnicu koju bi onda «čitala» dok ne bi zaspala. Vrlo je brzo uslijedila faza u kojoj sam morala ležati pored nje, stisnutih ruku i ne mrdajući, dok ne bi zaspala. Čim bi joj se san smirio i uravnotežio, ja bih, kao u usporenom filmu, pokušala ustati s kreveta, a ona bi brzinom munje otvorila oči i namrgodila se. Vraćala bih se u početni položaj. Nisam je smjela gladiti, maziti, ljubiti, držati za ručicu … to bi joj smetalo, morala sam jednostavno samo biti. A. je patio jer je mala uvela strahovladu pred spavanje, ali nije mogao ništa. Ako bi pokušao izboriti se za svoje mjesto, uslijedilo bi cendranje. Srećom, brzo je pametno zaključio da mu je bolje pronaći način da zaspe bez uplitanja. Redovito su bile prisutne i svađice s Njim jer nije mogao prihvatiti da mala dvogodišnjakinja tako vlada svojom mamom. Ha-ha-ha. Danas zna da je B. najjača, više je ne usmjeravamo. Kad je uvidjela da više ne pokušavam pobjeći dok ne zasanja, odustala je od te torture. Ušle smo u svijet bajki. Uvijek jedno te istih, uvijek bi me ispravljala čim bih nešto pročitala pogrešno ili joj se ne bi svidio ton, uvijek me poprijeko gledala svojim plavozelenim pogledom ako bih joj pokušala podvaliti neku novu priču. Badava sam cukala iz knjižnice, iz knjižare, po preporuci prijateljice, po preporuci psihologice … frknula bi mala i opet tražila jedno te isto. Navrh glave su mi više bile te Crvenkapice, Ariele, Pepeljuge, princeza Pif i svih sedam patuljaka te sto i jedan dalmatiner. Kad je to uvidjela, odlučila je čitati sama!
E, pa da i to vidimo! Legla bi, otvorila slikovnicu, namjestila jastuk i počela čitati bez listanja stranica. Našla bi neku sliku koja joj se sviđa i oplela oko nje neku svoju priču koja je redovito sadržavala sve njoj (i meni) poznate likove i, kao što to obično biva, nikad nije imala istu fabulu! Ali, B. je odlučila da ona smije biti maštovita, a ja ne. Ma nema veze, bila sam hepi, imala sam trenutak za sebe. No, B. ga je razbijala svakih pet minuta, tražeći novu slikovnicu. Jednom sam joj tako, u obnevidjelosti od umora i nevjerice, s police dodala slikovnicu na engleskom jeziku. Brzo me vratila u stvarnost: Mama, kaj je tebi, pa ja ne znam čitati engleski!
Pa je nastavila «čitati» hrvatski.
U sebi se nadam da će sva ta bajkovita natezanja i natezanja oko bajki stvoriti od nje pravu čitateljicu, onu koja će lako ulaziti u svijet mašte i na najjednostavniji način učiti o svijetu oko sebe. Mislim da joj je mašta sada na uzlaznoj putanji. Kako se približava petoj, tako su sve otkačeniji likovi u njezinim pričama, sve fantastičniji događaji i misli, a riječi joj se nižu strelovitom brzinom i sklapaju u zaista čudesne rečenice. Ponekih njezinih priča ne bi se zastidjeli ni mnogo stariji. Jučer je, usnivajući, zatražila komadić čokolade. Zašto? pitala sam. Jer ću je staviti u usta i onda ću zaspati i sanjati da mi se ona pretvorila u čokoladni svijet i da tamo A. i ja plivamo u čokoladnom moru. Dala sam joj komadić čokolade.
Otkako je poodrasla, B. više ne gnjavi ranijim intenzitetom, pozove me nekoliko puta jer mi mora još nešto važno reći, a kad mi šapne: Volim te do neba i Svemira, Italije, Njemačke i Splita i natrag i još jednom tol’ko. znam da će nakon te svoje rečenice zaspati i da ću dobiti trenutak za sebe. Kao da mi išta više treba!
Najnoviji komentari