Uzela sam posljednju krišku limuna
iscijediti beskrvnim usnicama
iz kojih sam trenutak prije sažela
sve riječi koje nisam izgovorila
sve vrhovima prsta prebrisane dodire
sve lagane poljupce koji su kao magleni
dah na prozorskom staklu nestali iz mene
Uzela sam stajati negdje gdje je kiša
smočila čizme i potpetice,
a nekome samo smrznute noge,
uzela sam stajati tamo gdje sam mogla,
da sam u nekom filmu,
biti odjavna špica s koje iz krupnog plana
blatom isprljanih potpetica i bijelim
koncem ušivenog ruba zimskoga kaputa koji doseže do dna mene
kadar polako poprima širok horizont na kojemu kaput, čizme, kapa i usnice dobivaju dimenziju crne točkice na bijelom zimom obojanom blatu prostranstva.
Uzela sam slagati sintaksu bez pravila jer ne možeš zapravo reći uzela sam slagati, ali možeš reći uzela sam krišku limuna,
i zato jer nešto možeš, a nešto ne možeš,
uzela sam se zapitati
da sam ja crna točkica na horizontu
bi li disala
bi li nosila crveno obojane usnice da se ne vidi da je krv istekla
bi li na rubu odjeće imala izgužvani trag sjedenja na hladnom betonu
bi li vedro izgovarala zbir riječi
ne misleći na posljedice i šumove u komunikaciji
bi li bila ova ili ona ja?
Ili bi ta točkica bila neka ja koja može biti svaka, a temeljno nije niti jedna.
Uzela sam se zapitati plošno,
žmirećki, bez zvuka,
uzela sam svoju sebe zapakiranu u riječi i uzela sam posljednju krišku limuna iscijediti i pustiti da sok u mene unese gorčinu ili oporost okusa,
da bih, taj kratki trenutak,
napravila svojim i kasnije,
uz kavu,
prozorsko staklo,
maglu,
imala okus i opipljivost postojanja.
Nije svejedno je li kriška iz čaja ili iz tamne tekućine s alkoholom,
nije svejedno uzmeš li poljubac ili uzmeš pustiti,
a najmanje je svejedno koja si temeljno zapravo- ti.
Uzela sam biti svoja ja.
